Proljeće je godine Gospodnje 2024. i u Hrvatskoj je sve podređeno nadolazećim parlamentarnim izborima. Istina, imamo u lipnju izbore za Europski parlament i na jesen, ako Zoran Milanović ne bude mandatar, predsjedničke, ali parlamentarni izbori su oni koji uvelike oblikuju našu svakodnevnu stvarnost – premijer, prvi ministar, ima puno veće ovlasti od predsjednika države.
U osvit nadolazećih izbora Komisija Iustitia et Pax izdala je priopćenje u kojem su upozorili na nepoželjne pojave u hrvatskom društvu. U prvom dijelu priopćenja, teolozi i suradnici osvrnuli su se na pojavu korupcije koja je zahvatila sve pore hrvatskog društva. Ali isto tako i „demografsku situaciju, iseljavanje stanovništva te pitanje migracije“.
Biskupi su zapravo osudili politiku HDZ-ovaca, koji su sve udaljeniji od naroda, kako svojim promatranjem stvarnosti, tako i ideološki. Gojenci bivše države uspjeli su od državotvorne stranke napravili partiju koja promiče trans-ideologiju i vjerno izvršava sva naređenja Bruxellesa.
Ali nisu biskupi osudili samo politiku HDZ-a.
Spomenuli su, kako desniji mediji vole tepati, i kršitelja ustava s Pantovčaka. Ne izravno, nego govoreći što pojedinci čine: „diskreditiranje drugih političkih opcija i njihovih kandidata za Hrvatski sabor, kršenje ustavnih odredbi i narušavanje ustavno-pravnog poretka države“. Takvo ponašanje, prema članovima komisije, nije ono koje zavrjeđuje povjerenje građana.
I juristički dio Komisije morao je napomenuti Milanoviću ono što je ‘nepažnjom’ zaboravio: „Republika Hrvatska do 2000. godine imala polupredsjednički sustav, a od 2000. godine parlamentarni…“. Očito je Milanović pri prihvaćanju kandidature – postajući kandidat lijevo-‘liberalne’ koalicije o kojem se ne smije govoriti – zaboravio pročitati odredbe Ustava. Vodio se primjerima iz polupredsjedničkog mandata; što bi bilo i razumljivo da sustav nije promijenjen prije 24 godine!
A sada idemo na ključno pitanje: Za koga glasati na predstojećim izborima? Ako katolik ne može glasati za HDZ ili SDP, koja opcija je onda ispravna? Konzervativci će na prvu reći Domovinski pokret (i partneri) ili Most (i partneri), ali znaju li za koga zapravo glasaju?
Što uopće Domovinski pokret (i partneri) te Most (i partneri) zagovaraju?
Program Mosta očišćen je od bilo kojeg ideološkog predznaka iako Nikola Grmoja uporno tvrdi da je riječ o stranci desnog centra. To se u njihovom političkom programu ne može iščitati. Nema govora o rodnoj ideologiji, građanskom odgoju, LGBT+ ideologiji niti pobačaju. Ideološki moratorij je najbolji pojam za opis Mostova programa, što ne treba čuditi – program je sastavila Marija Selak Raspudić, sveučilišna profesorica bioetike koja je u debati na N1 televiziji podržala ‘pravo’ žene na pobačaj.
Sastavljeni program zbrda-zdola pokazuje i kopiranje dijela programa drugih političkih stranaka. Tako u 9. točki programa, točnije u potpoglavlju Mentalno zdravlje djece i mladih, navode sustavni problem kockanja maloljetnika. To je uredu, ali zašto Most o tome nije ranije progovorio? Progovorili su o problemu kockanja tek nakon, koliko god mi to teško bilo priznati, Ivane Kekin i zeleno-lijeve političke platforma Možemo – što pokazuje odlučnost ‘desnog’ centra.
Pobornike Mosta bi trebala zabrinuti 11. točka programa – „Kultura kao bitan segment društva“. Mostovci tvrde da neće „upasti u zamku ideološke i svjetonazorske isključivosti jer bi time totalitarnoj kulturnoj matrici promijenili samo ideološki predznak“. Što će reći sljedeće: Kada dođemo na vlast i dalje ćemo financirati lijeve organizacije, jer su one i ranije ispunjavale kriterije koje je propisalo Ministarstvo kulture i medija.
Nakon prve rečenice, nastavljaju u istom poglavlju, dodatno se zakopavajući: „Nećemo dopustiti da svjetonazorske i ideološke vrijednosti jedne političke opcije monopoliziraju cijelo područje kulture i najveći dio javnog novca koriste za provođenje kulturnih politika koje su neprijateljski raspoložene prema hrvatskoj i europskoj kulturnoj tradiciji…“. Na koji način? Nema odgovora. Samo pusto obećanje, ali ono što zabrinjava je, ponavljam, da neće upasti u zamku ideološke i svjetonazorske isključivosti jer bi time totalitarnoj kulturnoj matrici samo promijenili ideološki predznak.
Prije vanjske politike, Selak Raspudić osvrnula se i na Mostovo dosljedno zagovaranje dovođenja vojske na granice – smatrajući to nužnim. Pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske nisu graničari kao u doba Vojne krajine. Što će raditi na granici? Zamijeniti pripadnike Ministarstva unutarnjih poslova? Trebaju li pucati na ilegalne migrante? Koji je cilj postavljanja stroja za ubijanje na međunarodnoj priznatoj granici Republike Hrvatske? Na ta pitanja mudroslovci iz Mosta nemaju odgovora, ali ideja dobro zvuči među glasačkim tijelom. Drugo, naše oružane nemaju snage dovoljno pripadnika za takav zadatak.
Ono što može zabrinuti katolike koji glasaju za Most su i nastupi Nikole Grmoje, političara koji je poznat po kompromitaciji političke konkurencije, a ne stvaranju saveza. Tako je ovaj profesor povijesti i sociologije dva puta odbio savez s Domovinskim pokretom – 2020. i 2024. – te je odlučan u obrani tradicionalnih vrijednosti, iako iste nije uvrstio u politički program stranke. Na njegovom Facebook profilu možete naći puno videozapisa pred izbore u kojima odlučno govori protiv rodne ideologije i queer pokreta. Zašto nije tako hrabro govorio u Hrvatskom saboru protiv udomljavanje djece od strane istospolnih parova?
I ne samo to. Kažu mi iz kleričkih kružoka da u Mostu imaju i vjeroučitelja. O Marinu Miletiću neću trošiti riječi, jer su drugi rekli što imaju o njemu, ali bi volio spomenuti Marka Sladoljeva. Mladi zagrebački vjeroučitelj osvanuo je na jednom predizbornom plakatu s natpisom „Kemijska kastracija za recidiviste, pedofile i silovatelje“.
Barem bi on kao teolog, jedino ako se nauk KC promijenio od mog boravka u studentskim klupama, trebao znati sljedeće: čin silovatelja ili pedofila zaslužuje najveću moguću kaznu i doživotni dosjee, ali ne može se pritom zadirati u tjelesni integritet osobe.
Cijela Mostova kampanja svodi se na skupljanje jeftinih političkih poena, jer Most igra na emocije glasača. Njihov cilj je biti u oporbi i kritizirati vlast, a na građanima je da odluče žele li plaćati skup pojedinaca koji niti o temeljnim ideološkim pitanjima nemaju isti stav – dovoljno je pogledati oprečan stav bračnog para Raspudić o pobačaju.
Ovaj osvrt nije samo kritika Mosta, stoga ću se u drugom dijelu osvrnuti i na Domovinski pokret.
Politički program Domovinskog pokreta posve je različit od Mostovog. Osim deratifikacije Istanbulske konvencije, zalažu se, barem formalno, za očuvanje naravnog moralnog zakona. U programu navode „obitelj“ kao „zajednicu žene i muškarca“ te smatraju potrebnim „onemogućiti izigravanje ove Ustavne odredbe formalnom promjenom spola i sklapanjem braka homoseksualnih osoba“.
Zalažu se i za zaštitu života od začeća do prirodne smrti „u najvećoj mogućoj mjeri“. Je li riječ o gramatičkoj pogrješki ili su pro-life stranka? Do kada je prema njima dopušten pobačaj i u kojim slučajevima? Stranka koja promiče kršćanske vrijednosti ne može se deklarativno protiviti pobačaju, nego se mora zalagati za apsolutnu zaštitu života – primjer promijenjenih zakona u saveznoj državi Arizoni bi im trebao biti vodilja.
Ipak, postoji problem zbog razlika između programa stranke i stava pojedinih političara po pitanju pobačaja. U podcastu Večernjeg lista nedavno je gostovao Tomislav Josić, nositelj liste Domovinskog pokreta za II. izbornu jedinicu, i uspio je, negativno, šokirati konzervativnu javnost: „Ja sam katolik i zbog demografske slike u Hrvatskoj sam protiv pobačaja, ali nikad ni jednoj ženi ne bih zabranio da to napravi. Nisam za to, volio bih da toga nema, ali u svakom trenutku žena ima pravo da odluči o tome”.
Dio vodstva Domovinskog pokreta nedvosmisleno se protivi istospolnim brakovima, ali imamo primjer Igora Peternela, nositelja liste Domovinskog pokreta u VI. izbornoj emisiji, koji je u emisiji Studio 45 uoči referenduma o definiciji braka kao zajednice muškarca i žene rekao: „Što se tiče ovog referenduma, njega ne bih podržao… Što se ovog referenduma tiče, smatram ga duboko upitnim i ustavno i moralno. Zbog čega? Ako uzmemo da je Ustav temeljna vrjednota društva, on samim tim štiti manjinu od većina. I ako vi omogućavate da većina… mijenja Ustav i ograničava te sloboda manjine, onda ste Ustav učinili apsurdnim…. Odlično je napisao Klauški. Brak kao takav nije ustavna kategorija“. Peternel je kasnije redefinirao ideološke stavove, moglo bi se govoriti i o političkom obraćenju. Međutim, takav čin je tek potvrđen kada osoba riskira zbog svojih uvjerenja, a ne kada je promijenila stranačku iskaznicu.
Nedavno ili davne izjave vodećih članova DP-a pokazuju neodorečenost stavova i odstup od službene stranačke ideologije.
Neki drugi DP-ovci pokazuju da niti ideološke razlike nisu razlog za nesuradnju. Jedan od ideologa Domovinskog pokreta, američki državljanin Stephen Nikola Bartulica, bio je godinama savjetnik najljevijeg hrvatskog predsjednika Josipovića, koji svoje ideološke pozicije nije skrivao. I sada ta ista osoba govori o konzervativizmu? Zar nije riječ o paradoksu?
Dovoljno je pogledati intervjuu Bartulice za Večernji list dok je radio za Josipovića. Na pitanje novinara hoće li se naći u dvojbi ako se Josipoviću za protukandidata pojavi katolik, koji k tome svake nedjelje ide u crkvu, odgovorio je: „Tricky question“. Od vjernika i intelektualca koji je mnogo obećavao, Bartulica uskoro završava političku karijeru: na ovim izborima tek je na 13. mjestu u II. izbornoj jedinici.
Osim ideologa, Domovinski pokret ima i aktivistu Ivana Vilibora Sinčića, o kojem smo malo mogli čuti zadnjih godina. Proveo ih je na dobro plaćenom poslu u Bruxellesu udaljen od političke stvarnosti. Aktivistički političar je ne tako davno za vrijeme predizbornog sučeljavanja s Kujundžićem podržao legalizaciju indijske konoplje te nije imao ništa protiv tada (danas) Zakona o životnom partnerstvu i diplomatskim rječnikom govorio je o pobačaju, ali to nije smetalo vodstvu DP-a. Postavi su ga za nositelja liste u VIII. izbornoj jedinici.
I što sada reći o DP-u? Izgleda da je Mario Radić, tvorac projekta, oko sebe okupio razočarane HDZ-ovce i SDP-ovce koji nisu, što zbog stavova, što zbog prilike, uspjeli u prvotnim partijama. Točnije, karijera im je postala marginalna.
Ono što dodatno žalosti je nemogućnost suradnje Mosta i DP-a u formiranje ‘trećeg puta’. Most, prema dostupnim informacijama, trenutno ima manje od tisuću članova (našao sam informaciju o 775 članova), neka me demantiraju ako je neistina, a Domovinski pokret, prema informaciji na Wikipediji, brojio je 2021. čak 12 000. Pitanje je koliko sada broji. I kako će se te dvije ‘desne’ stranke suprotstaviti HDZ-u koji ima čak 213 000 članova? Mogu, ali moraju biti mudri, kao što su bili Spartanci u bitki kod klanca Termopila. Tu mudrost ne vidim, nego taštinu, ogorčenost i sebeljublje.
Zaključak: Stranke Most i Domovinski pokret su manje zlo od HDZ-a i SDP-a, ali su daleko od onoga što bi kršćani trebali zagovarati u političkom životu Hrvatske. Trebamo se moliti za novu generaciju političara koji će odlučno braniti i zastupati istinu – jer samo istina može pomoći ovom društvo da napreduje. Stoga mudro prosudite kome ćete dati glas na dan izbora.
Veliki inkvizitor
