Današnji kršćani su nesumnjivo svjesni nesigurnog stanja vjere u našem suvremenom svijetu i postaju sve otvoreniji za rješenja izvan okvira današnjice. Jedno od takvih mogućih rješenja je uzeti u obzir primjer amiške zajednice u Americi, odnosno drugih oblika vjerskih zajednica utemeljenih na strogim pravilima. Pitanje za razmatranje jest vrijedi li barem proučavati njihov uspjeh i vidjeti može li se nešto naučiti iz njihovog primjera.
Kratki pogled na trenutačno stanje kršćanstva na zapadu trebao bi nas osloboditi razmišljanja kako je ovaj primjer nepotrebno drastičan.
Tradicionalne protestantske vjeroispovijesti krvare tako brzo da će vjerojatno nestati u roku od 20 godina. To nije moje predviđanje, već njihovo vlastito.
Što se tiče Katoličke Crkve, prema riječima biskupa Roberta Barrona koje je izgovorio na godišnjoj konferenciji američkih biskupa 2019. godine, “polovica djece koju smo krstili i krizmali u posljednjih 30 godina sada su bivši katolici, odnosno nisu povezani s bilo kojem vjerom.”
Postoji ipak jedna velika iznimka: Prvih 200 godina Amiši su bili samo nekoliko ekscentričnih obitelji u Pennsylvaniji koje su govorile arhaični švicarski, odnosno njemački jezik. Do 1920. ovih je nekoliko obitelji naraslo na 5000 ljudi i od tada se broj udvostručio svakih 15 do 20 godina, uključujući između 2000. i 2020. kada se udvostručio na 351.000.
Ako se nešto drastično ne promijeni u njihovoj kulturi, predviđa se da će se ovo udvostručavanje nastaviti. Jedan demograf, Lyman Stone, pokazao je kako je po sadašnjoj stopi rasta lako moguće da oni za 200 godina postanu većina u SAD-u. To znači da današnji trenutak možemo računati kao pola puta između njihovog dolaska kao male grupe prijatelja do nasljeđivanja najmoćnije države na svijetu. Možda se doimaju kao zaostali ostatak prošlosti, ali sadašnja slika govori kako će gotovo sigurno igrati važnu ulogu u budućnosti. To će postati evidentnije nakon što po broju pripadnika nadmaše sve dobro poznate protestantske vjeroispovijesti. Dakle, dok gotovo sve ostale kršćanske skupine bilježe pad ili u najboljem slučaju stagnaciju broja vjernika, zašto Amiši bilježe ovakav rast? Odgovori koje ljudi obično daju jest da imaju vrlo visok natalitet i stopu zadržavanja od preko 90%. Ali to je kao da kažete da je netko bogat jer je zaradio mnogo novca, a zatim većinu uštedio. Postavlja se pitanje – kako? Kako imaju tako velike obitelji – sa 6 ili 7 djece po ženi – dok se u ostatku zemlje stopa kreće ispod 1,6 djece? I kako uspijevaju svu tu djecu zadržati u svojim zajednicama?
Vjerujem da se sve svodi na jednu stvar – Kodeks – ili kako ga Amiši zovu, Ordnung.
Vrlo je važno shvatiti da je svako pravilo odabrano s ciljem jačanja individualne kreposti (osobito poniznosti), obiteljskih i društvenih veza i njihove vjere.
Na primjer, većina amiških zajednica ne dopušta telefone u svojim domovima, ali to nije zato što misle da su telefoni sami po sebi zli i potpuno ih zabranjuju. Često imaju zajedničke telefonske govornice na kraju ulice koje mogu koristiti po potrebi ili na svom radnom mjestu. Jednostavno nemaju telefona u kući jer vjeruju da će to oduzeti svrhu obiteljskog doma – stvari poput međusobnog povezivanja, kućanskih poslova i rekreacija. Tko je god sjedio u sobi s obitelji ili prijateljima koji neprestano bulje u svoje telefone ne može mi reći da njihova briga nije opravdana.
Imaju slična pravila koja ograničavaju, a povremeno zabranjuju i druge tehnologije poput automobila, računala i električne energije. Ova pravila su dogovorena i primjenjuju se na sve u zajednici. Oni koji opetovano krše pravila mogu se na neko vrijeme izopćiti. Iako nije neuobičajeno da netko tko se zaista ne slaže s jednim običajem pronađe drugu zajednicu koja ga ne prakticira, uglavnom, kako pokazuje stopa zadržavanja od 90%, ljudi odluče slijediti Ordnung i ostati u zajednici.
O uspjehu ovog modela govorio je Eric Kaufmann, znanstvenik za političku demografiju na Sveučilištu u Londonu, u svojoj provokativnoj knjizi iz 2010. „Shall the Religious Inherit the Earth?: Demography and Politics in the Twenty-first Century. Kaufmann je primijetio rast skupina poput Amiša i Haredija Židova (često nazvanih ultra-ortodoskni) te ga je pripisao njihovom natalitetu i strogim zajednicama. Na primjer, Židovi Haredi, koji također žive po strogim kodeksima zajednice, su 1960. imali samo nekoliko postotaka djece u izraelskim školama, ali sada čine otprilike trećinu učenika, a predviđa se da će vrlo brzo zasjeniti sekularne Židove.
“Oni koji rastu kroz prozelitizaciju, poput evangelika, nemaju ovakav eksplozivan rast”, objasnio je Kaufmann: „Najveći rast se bilježi među onima koji su usredotočeni na vlastiti razvoj i ograđivanje od modernog svijeta. To je najdosljedniji model za rast neke vjerske zajednice. I zadržavanje djece u stadu. Dakle, tada imate vrlo ograničen gubitak članstva u sekularnom društvu.”
Izvan okvira današnjice? Naravno. No, s eksponencijalnim rastom Amiša i sličnih zajednica temeljenih na strogim pravilima (i našim vlastitim neuspjehom da pronađemo izvediv model za suvremeni kršćanski život), ovo bi barem mogla biti paradigma za razmatranje. Čak i bez našeg sudjelovanja, ovo će zasigurno biti način na koji će živjeti priličan broj budućih kršćana.