Možda se čini da je teže odgovoriti na pitanje o sinodama nego što zapravo jest. Crkveni oci koji su, za razliku od nas, imali duboko sinodalno iskustvo, dali su jasan odgovor: Sinode su dobre za Crkvu radi promicanja jedinstva vjera u jednoga Spasitelja. Sinode su dobre za definiranje i pojašnjenje vjere. Taj cilj postižu dobro formuliranim i jezgrovitim definicija te širom otvaranja vrata pomirenja onima koji su vjeru, makar i svjesno, izdali. Crkveni oci bili su za sinodalnost i milosrđe prije nego što je navedeni način promišljanja postao popularan. I bila je to vrlo biblijska, doktrinarna i pravna sabornost – i milosrđe.
Generalni tajnik aktualne Sinode o sinodalnosti nedavno je izjavio da Sveta Stolica želi saznati kako može biti korisnija mjesnim Crkvama. Opet, pitanje zvuči kompliciranije nego što jest. Kako bi bila korisna za mjesne biskupije, pa i za župe, Sveta Stolica jednostavno mora učiniti ono što sama može.
Vatikan ne treba stvarati nove institucije koje naglašavaju, u najboljem slučaju, povezanost s bitnim aspektima papinstva, prvenstvom nauka i jurisdikcijom, jer to već imaju. Rimska kurija ne mora biti pastoralni super-agent. Služi Crkvi radeći svoj doktrinarni i jurisdikcijski rad dobro, transparentno i učinkovito.
To također znači da bi jedan broj rimskih Dikasterija trebao biti ukinut ili pretvoren u nešto drugo. Možda neko papinsko sveučilište može preuzeti njihove funkcije; možda neki dikasterij postanu ogranak važnijeg dikasterija, koji ima stvarnu jurisdikciju… To će također pomoći Svetoj Stolici da se suoči sa svojom nepodnošljivom proračunskom situacijom. Prava reforma kurije tek se treba dogoditi.
Za Svetu Stolicu, upravo sada, biti korisnija mjesnim crkvama također bi značilo voditi bolju sinodu. Nemamo koristi od toga da Sinoda o sinodalnosti raspravlja o pitanjima koja nisu do nas, niti do bilo kojeg sinoda, sabora ili pape. Jedinstvo u doktrini sasvim je očito jedna od stvari koje ne ovise o našim promišljanjima. Bez ovog jedinstva doktrine riječi poput katolik, Crkva i vjera gube svoje značenje.
Vjera nije jedino, nego prvo što Crkvu drži zajedno s Bogom i sa samom sobom, u vremenu i kroz stoljeća. Stalna hipoteza o promjeni doktrine Crkve o braku, celibatu ili sakramentima jer više ne uključuje upravljanje su druga pitanja, ali sva su povezana s temeljnim pitanjem jedinstva u doktrini.
Preporučam da upoznate grkokatolike – ili još bolje anglikance i pravoslavce – kako biste od njih naučili što ne treba činiti i kako biste jasnije uvidjeli kako sabornost nije čudesni lijek za prevladavajuće crkvene bolesti, a može zapravo često biti jedna od uzroci istih.
Sama ideja da je evangelizaciji potrebna veća sinodalnost zapravo je upitna. Evangelizacija treba svjedočanstvo, proroštvo, svetost – kako bi sinodalnost imala mjesto u djelu evangelizacije, zagovaratelji se moraju kloniti političkog načina razmišljanja.
Kada se vjernici i velikodostojnici isključivo bave eklezijalnom sociologijom, to je siguran znak da su zapeli u zbunjenoj nostalgiji za kršćanskim svijetom i u pristupima koji su bili neuspješni već nekoliko desetljeća: primjer kardinala Radcliffea. Ali razlozi zašto biskupi, klerici i laici u Africi (i ne samo tamo) odbijaju deklaraciju „Fiducia supplicans“ su duboko biblijski i doktrinarni, a ne ‘pritisak’ koji osjećaju od pravoslavnih, protestantskih ili muslimanskih skupina u svojim zemljama, poduprtih ruskim, američkim ili arapskim novcem.
Takva je stav teološki plitak i marksistički u redukciji svega na moć i novac. Kada se bolje pogleda, to je čak i neka vrsta teorije zavjere i/ili projekcije. Pritisak ljudi s moći, utjecajem i novcem, koji beskrajno guraju LGBT agendu, puno je jači u Sjevernoj Americi i Europi. Ova ideološka kolonizacija već iscrpljuje čak i papinsko strpljenje.
Objavljivanje razmišljanja u vatikanskim novinama o cilju Sinode o sinodalnosti nije dobro. Kako jedan svećenik, budući kardinal, koji pripada visoko intelektualnom redu i dolazi iz najveće kolonijalne sile svih vremena, može iznijeti mnoštvo nesuvislih izjava?
Doista trebamo naučiti što sinodalnost jest, a što nije. Hoće li sinoda posvećena ovoj temi biti od velike pomoći, ostaje za vidjeti. Za sada smatram da se može više naučiti od velikih crkvenih otaca iz patrističkog doba.
Počinje s razlikovanjem pravih sinoda od skupova koji niti ne zaslužuju to ime, kako je to papa Lav I. Veliki izrazio svojstvenom bistrinom uma. I trebamo zapamtiti da Crkva kao cjelina postoji kako bi evangelizirala, te stoga cilj sinoda nikada nije preoblikovati kršćansku vjeru ili organizirati ‘promjene paradigmi’.
Cilj sinoda je povratak Kristu. Ako čujete duha da govori nešto drugo od nauka, znajte to nije Duh Sveti kojeg slušate. Jer samo nam Duh Isusov pomaže nadvladati pogrješke, zbrku i neslogu, koje se najsavršenije pobjeđuju, kao što opet učimo od sv. Lava I., ako se pobjeđuju ideje koje uzrokuju pogrješke, zbrku i neslogu.
