U ovom vremenu nakon objave apostolske pobudnice Amoris Aletitia, dok vjernici pokušavaju protumačiti ‘nova pravila’ o bračnoj nerazrješivosti, naravno, ako ikakva nova pravila uopće postoje, vrijedi se sjetiti enciklike pape Pija XI. Casti Connnubii (1930.) o bračnoj krjeposti.
Zahvaljujući odličnom sažetku i analizi na blogu Tradicionalna Misa, prenosimo par odlomaka iz prvog u seriji članaka o Zaboravljenoj mudrosti crkvenog Učiteljstva.
Dakle, preporučujem čitateljima da bookmarkiraju ovu vrijednu stranice kako bi mogli pratiti ovaj odličan projekt.
Nakon što progovara o odnosu muškarca i žene u braku, sv. Otac dalje ističe nerazrješivost sakramenta ženidbe:
Ponajprije dakle sam Krist ističe nerazrješljivu čvrstoću bračnog ugovora, kad kaže: »Što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja« i: »svaki koji otpušta ženu svoju i drugu uzima, čini preljub; i tko uzima onu, koju je muž otpustio, čini preljub«. Sveti Augustin ono, što naziva dobrom sakramenta, stavlja očevidnim riječima u ovu nerazrješljivost: »A u sakramentu se traži, da se brak ne rastavlja, odnosno, da se rastavljen muž ili rastavljena žena ne vjenča s drugim, pa niti u želji da imaju djecu«.
Na kraju prvog dijela enciklike, Pijo XI. ističe prednosti koje ističu iz nerazrješivosti ženidbenog veza, i to za ženu, djecu, ali i društvo:
Osim toga se ovom nerazrješljivošću podiže pred vjernom čistoćom čvrst bedem protiv poticanja na nevjeru, koje bi se ispoljilo bilo iznutra, bilo izvana; zatvaraju se vrata tjeskobnom strahu, ne će li u času nevolje i starosti drugi supružnik uzmaknuti i na njegovo mjesto stavlja se mirna sigurnost. Jednako se njome na veoma zgodan način osigurava dostojanstvo jednog i drugog supružnika i međusobno pružanje pomoći, jer nerazrješljivi vez, neprekidno trajući, neprestano opominje supružnike da u bračnu zajednicu, koja se jedino smrću može razriješiti, nijesu stupili zbog prolaznih stvari niti zato da služe požudi nego zato, da si međusobno pribavljaju vječna dobra.
O odnosu obitelji i društva:
Ne manja dobra nastaju i za čitavu ljudsku zajednicu. Iz iskustva nam je naime poznato da je nepokolebljiva čvrstoća brakova najbogatije vrelo čestita života i neokaljanog ćudoređa. Ako se ovaj red čuva, zajamčena je sreća i blagostanje države, jer ova [država] je takova, kakove su obitelji i ljudi, od kojih je sastavljena kao tijelo iz udova.
Ovdje sv. Otac Pijo proročki progovara:
Jer danas se svetost ženidbe više ne gazi i ne izvrgava ruglu potajno i u skrovitosti nego javno i bez ikakva stida: riječju, pismom; svakakvim pozorišnim igrama; romanima; ljubavnim i humorističkim pripovijetkama; tako zvanim kinematografskim slikama, radiofonskim govorima i napokon svima izumima novije znanosti. Rastava braka, preljubi i svi najgadniji poroci ili se u zvijezde kuju ili se, barem, crtaju takovim bojama, da se, kako izgleda, rješavaju svake krivnje i sramote. Ima i takvih knjiga – ne krzmaju ih proglašivati znanstvenima – koje su zapravo ne rijetko samo oličene nekom patvorenom znanošću, ne bi li tako lakše našle puta, da se ušuljaju. Nauke, koje se u njima brane, prodavaju se kao vanredne tečevine novijeg umovanja, onog, dabome, umovanja, za koje se tvrdi, da je, u svojoj isključivoj težnji za istinom, odbacilo sve predrasude starih, te da uklanja i skida s dnevnog reda, među ovim zastarjelim mnijenjima i predanu nauku o kršćanskom braku. I to se ucjepljuje ljudima svake vrste: bogatašima i siromasima, radnicima i gospodarima, učenima i neukima, oženjenima i neoženjenima, pobožnima i bezbožnima, odraslima i mladeži. Ovoj [mladeži] se stavljaju osobite zamke, jer je ona plijen, koji je lakše uhvatiti.
Sv. Otac zatim upućuje na “mlake vjernike”, na one koji misle da će nekim ustupcima sekularističkom svijetu “kupiti” mir, a zapravo se time svrstavaju na stranu Neprijatelja ljudskog roda:
Ipak ne dolaze svi pristaše ovakovih novih nauka do skrajnih zaključaka neobuzdane pohote: ima ih koji su pregnuli stati nekako nasred puta i misle, da treba samo u nekim propisima božanskog i naravnog zakona nešto popustiti našem vijeku. Ali i ovi su, čas više, čas manje svjesni izaslanici onog Našeg neprijatelja koji uvijek nastoji usred pšenice posijati kukolj.
Jedne od najtežih riječi u ovoj enciklici upućene su svećenicima, koje sv. Otac gromko opominje da ne navode vjernike na krivi put. Ove riječi svećenici bi trebali iščitavati što je češće moguće:
Opominjemo dakle one svećenike, koji se bave ispovijedanjem i druge, koji su u duhovnoj pastvi, na temelju naše vrhovne vlasti i brige za spasenje svih duša, da u ovom zamašnom zakonu Božjem ne puštaju u zabludi sebi povjerene vjernike i još mnogo više da sami sebe čuvaju, da ih ne bi okužila ovakova lažna mnijenja i da im na nijedan način ne bi gledali kroz prste. A ako li bi koji Ispovjednik ili Dušobrižnik, što ne dao Bog, sebi povjerene vjernike ili u takove zablude sam zaveo ili ih barem u njima utvrdio bilo odobravajući, bilo zlonamjerno šuteći, neka znade, da će Vrhovnome sucu, kao izdajnik svoje službe polagati strogi račun i neka bude uvjeren, da su njemu rečene riječi Kristove: »Slijepi su, i vodiči slijepaca: a slijepac, ako slijepca vodi, oba u jamu padnu.«
