Siromašna udovica u današnje vrijeme je svaka ona osoba koja je sav svoj život uložila u Božju riznicu čvrstom i nepokolebljivom vjerom u Isusa Krista. Lijep nam je primjer Asja Bibi, siromašna kršćanka iz Pakistana, kojoj ovih dana mase pismoznanca u dugim haljinama, zamračeni bezumnom mržnjom, izvikuju riječi mržnje i traže njenu smrt (podsjećam: živimo u XXI. stoljeću).
Gdje se očituje sebedarje?
Sirota udovica ubacila je sve što je imala, dok su svi drugi ubacili od svoga suviška. To je u Isusovim očima prava žrtva čija je vrijednost neizmjerna. Njezin čin je snažan svjedočeći znak vjere koja je kao takva uvijek zahtjev svakome tko je Kristov.
Dimenzija praktične vjere očituje se u sebedarju.
I sama riječ sebedarje govori nam o tome koliko netko sebe daje u onome što čini. A nitko nije toliko siromašan da ne može ujedno biti jako bogat upravo dajući se.
To je zahtjev siromašne udovice! Zahtjev siromašne udovice je dakle u onome u što je uložen tvoj život, odnosno u koje to vrijednosti ulažemo i kakav život očekujemo na kraju… Sve dakle ovisi o tome koliko sebe darujemo…
Nerijetko sam imao priliku upoznati pravo bogatstvo istinskih siromaha koji su sebe prinosili u svemu… Na sebedarju se temelji prava vjera i Božji blagoslov, Božje oko koje sve to prati…
Za sve bitno u životu, ako očekujemo na tome blagoslov, potrebno je sebedarje, potrebno je u tome ubaciti sav svoj žitak (kao što je učinila sirota udovica iz današnjeg evanđelja).
SAKRAMENTI SU ZAHTJEV ZA SEBEDARJEM!
Sakramenti koje primamo zapravo su nam svaki put upućeni zahtjev za sebedarjem. Naime, sakramenti su sami po sebi Božje sebedarje: u njima nam se Isus daruje u potpunosti.
Crkva nosi u sebi sebedarje i zahtjev sebedarja, jer je Crkva po sebi sakrament u svijetu, i svjedočeći znak križa Isusova koji uznemiruje sebičnost svijeta. Zato je i svaki kršćanin koji svjedoči svoju vjeru u svijetu siromašna udovica na kojoj počiva Isusov pogled…
U ŠTO ULAŽEŠ SAV SVOJ ŽITAK?
Kakvo ulaganje takav život! Kockar ulaže u kocku pa sve prokocka. Ljubitelj partija postaje partijaner, i nakon nekog vremena postaje kao ofucana krpa. Hoćemo li prokockati dar koji smo primili?
Ako se pitamo o razlogu pada sakramentalne prakse, i o razlogu zašto sve manje mladih pohađa svete mise i ispovijeda se, onda je to upravo u partijanerskom i hedonističkom mentalitetu koji ne zna za žrtvu i odricanje, i koji je zbog toga zatvoren životu.
Vrste užitaka koji im se plasiraju na pladnju (poput kod nas splitske Ultre – i sličnih trendova -: koja je prokletstvo za grad Split i njegovu mladost) vode ih na kraju žabokrečini, beživotnosti, smrti i nesposobnosti za formiranjem zdravih, sretnih i životnih obitelji…
Vrsta ulaganja daje dakle i odgovarajuće plodove…
A SVAKO ULAGANJE GOVORI O VJERI I O POGLEDU NA ŽIVOT!
Kad je u pitanju pohađanje vjeronauka mnogi se izvlače kako nemaju vremena jer treniraju, jer pohađaju razne sate i tečajeve sviranja, plesanja i sl., a kako im vjeronauk nije za život. I mnogi roditelji ih podržavaju sličnim izgovorima, pa čak i kad je u pitanju pohađanje svete mise, jer im je i samima to izgovor.
Znaju i sami reći kako imaju puno obveza (što je istina), kako moraju osigurati toliko toga svojoj djeci što oni sami nisu imali. Ali ako je Bog na zadnjem mjestu što će na kraju dobiti? Dobit će ono u što su i ulagali.
Dok sve osiguraju djeci suočit će se s djecom koja ih više ne slušaju i ne poštuju, i koja više ne mare ni za njih ni za Boga. Dobije se dakle prema uloženom, a uloženo se vraća!
A BOŽJE OKO GLEDA što ubacujemo u riznicu, u što ulažemo svoj život, za koje se vrijednosti darujemo, žrtvujemo, borimo… O onome što ubacujemo i u čije riznice ubacujemo ovisit će naš život i naš blagoslov.
Što ubacujemo u riznicu, u što ulažemo? Najsretniji i najmirniji na kraju budu oni roditelji koji su svojoj djeci usadili zdravu vjeru, jer će oni imati od svoje djece poštovanje.
Ono u što ulažemo svoj život to na kraju dobijemo iz njegove riznice. Snaga života bit će ti u riznici u koju si ulagao (ubacivao svoj žitak).
TKO JE SIROMAŠNA UDOVICA DANAS? (ASJA BIBI…)
Siromašna udovica u današnje vrijeme je svaka ona osoba koja je sav svoj život uložila u Božju riznicu čvrstom i nepokolebljivom vjerom u Isusa Krista. Lijep nam je primjer Asja Bibi, siromašna kršćanka iz Pakistana, kojoj ovih dana mase pismoznanca u dugim haljinama, zamračeni bezumnom mržnjom, izvikuju riječi mržnje i traže njenu smrt (podsjećam: živimo u XXI. stoljeću).
Osjećaju se ugroženima od jedne žene samo zato što joj ne mogu oteti ono što je ona posvjedočila kao svoje najveće blago, a to je vjera u Isusa Krista. Ona je u njegovu riznicu ubacila svoja jedina dva novčića, sav svoj žitak.
Asia Bibi je iz zatvorske ćelije napisala u pismu: „Jedini moj zločin, u ovoj mojoj velikoj zemlji koju snažno volim, jest to što sam katolkinja.“ Kaže kako joj je jednog dana u zatvorsku ćeliju ušao sudac i, nakon što ju je osudio na strašnu smrt, ponudio joj je povlačenje presude ako se obrati na islam.
„Od srca sam mu zahvalila na prijedlogu, ali vrlo sam mu iskreno odgovorila da ću radije umrijeti kao kršćanka nego izići iz zatvora kao muslimanka. Osuđena sam zato što sam kršćanka. Vjerujem u Boga i u Njegovu veliku ljubav. Ako ste me vi osudili na smrt zato što volim Boga, ponosno ću žrtvovati svoj život za Njega“, napisala je u pismu.
Mogu nam dakle oteti naše zemaljske kuće, ali ne mogu ono u što smo uložili sav svoj život, a to je vjera u Isusa Krista, koji nam je obećao kuću nebesku. Samo ono što smo uložili u Božju riznicu ostaje!
Isus nas uvjerava kako će na kraju pobijediti siromašna udovica, upravo ona kojoj su moćne elite i vladari svijeta željeli proždrijeti kuću, jer je ona predala sav svoj žitak Isusu.
Sa stranice dominikanci.hr
