Prije nego što se “oprostimo“ od Uskrsnog vremena, vrijedno je razmisliti o naporima Rima, pa i samog pape Franje, da se usvoji “zajednički“ datum Uskrsa za 1700 obljetnicu Nicejskog sabora do 2025., kada će se katolički i pravoslavni Uskrs datumski poklopiti.
Prethodno sam kritizirao ovu ideju jer sam uvjeren da postoje dublji problemi koji se ne bi trebali prešutjeti, u žurbi da se “nešto učini“ za obilježavanje obljetnice Nicejskog sabora ili za promicanje ekumenizma. Ovi problemi nisu samo liturgijski, nego uključuju i naše razumijevanje odnosa između vjere i razuma.
Katolici i protestanti trenutno slave isti datum Uskrsa jer je protestantizam fenomen Zapada. Do sredine 18. stoljeća, čak su i neposlušni protestanti priznali da tada gotovo dvjesto godina star gregorijanski kalendar ima nešto važno, a to je stvarnost.
Zato što su datumi usklađeni sa znanstvenim činjenicama poput proljetnog ekvinocija, a julijanski kalendar nije. Do 1750-ih, kada je službeno protestantski anglo-američki svijet prihvatio gregorijanski kalendar, protestantsko neprijateljstvo prema “đavoljoj kurvi, razumu“ (tada je u protestantskim denominacijama postojao različit pristup razumu) popustilo je pred je prosvjetiteljskim racionalizmom. (Da je prosvjetiteljstvo pak okrivljavalo katoličanstvo za suprotstavljanje razumu je priča za neki drugi put.)
Većina pravoslavnog svijeta ostala je pri julijanskom kalendaru i u dvadesetom stoljeću, ali su ipak u ovom stoljeću sve države s pravoslavnom većinom prihvatile gregorijanski kalendar.
Međutim, (autokefalne) pravoslavne crkve su sasvim druga priča. Međunarodna federacija autokefalnih nacionalnih crkava se razišla, jer su neke istočne Crkve prihvatile gregorijanski kalendar za liturgijske svrhe (koji nazivaju “novim“ kalendarom) dok druge (najistaknutija među njima je Ruska pravoslavna crkva) nisu.
Pozadinu svega ovoga treba prepričati. Među postignućima Nicejskog sabora bilo je određivanje vremena svetkovanja Uskrsa, središnjeg blagdana liturgijskog kalendara Crkve. Glavna rasprava bila je treba li slijediti židovsku praksu, povezanu s Pashom, koja je značila da Uskrs može pasti na bilo koji dan u tjednu, ili treba održati proslavu Uskrsa nedjeljom. Saborski oci u Niceji su se odlučili za nedjelju nakon prvog proljetnog punog mjeseca.
Odluka Nicejskog sabora se dugo prakticirala, napose zbog činjenica da je određivanje datuma Uskrsa bilo povjereno astronomskim stručnjacima u Aleksandriji. Odredili su (s pravom) da je prvi dan proljeća 21. ožujka, pa bi se prvi proljetni puni mjesec mogao pojaviti između 21. ožujka i 25. travnja.
Ali “proljeće” je astronomska činjenica, a datumi su kalendarske oznake. Proljeće na sjevernoj hemisferi stiže za sve – katolike, pravoslavce i ateiste – u isto vrijeme. Ali 21. ožujak je po “starom” (julijanskom) kalendaru 4. travanj, a po “novom” (gregorijanskom) kalendaru 25. travanj je 8. svibanj.
U slučaju da je vaša znanje povijesti malo zahrđala u vezi svega ovoga, podsjetit ću Vas da je papa Grgur XIII. proglasio 1582. nužnu promjenu datuma od deset dana zbog izračuna koji su pokazali da Zemljina orbita oko Sunca ne kruži točno 365¼ dana (u stvari je 365,2425), tako da su se s prijestupnim godinama godišnja doba promijenila – uključujući datume Uskrsa.
Nakon što su pravoslavne zemlje i neke pravoslavne crkve prihvatile gregorijanski kalendar, pojavilo se sveobuhvatno pravoslavno “rješenje“ da se datumi julijanskog kalendara prebace na gregorijanski kalendar za liturgijske svrhe. Kalendarska doslovnost sukobljavala se s astronomskom stvarnošću.
Kako ja to vidim, dvije karakteristike Uskrsa temelje se na činjenicama: kada počinje proljeće i kada se prvi puni mjesec dogodi nakon početka proljeća. To bi trebala biti osnova za određivanje Uskrsa.
Pravoslavna privrženost kalendarskim datumima (temeljena na neznanstvenom kalendaru) doslovno je tumačenje postnicejske prakse, koja podređuje ključni faktor – uskrsni puni mjesec, a pravoslavci bi to trebali prepoznati.
Uz to se zaboravlja da su kršćani četvrtog stoljeća određivali datume proljeća prema sjevernoj hemisferi u vrijeme kada je to bio poznati svijet. Ako kalendarska doslovnost nadmašuje astronomsku stvarnost, onda pravoslavci u Australiji krše postnicejsku praksu jer, iako se drže kalendarskih datuma, ti datumi astronomski padaju nakon jesenskog ekvinocija!
Zajednički kalendar trebao bi služiti za tri svrhe:
Prvo, da bolje čuva trenutnu normu koja je na snazi više od tisuću petsto godina, svetkovanja Uskrsa u nedjelju nakon prvog punog mjeseca u proljeće (kad god mislite da je “proljeće“ počelo) umjesto da tjera Rim i Carigrad da napuste tu tradiciju u korist potpune novosti – vezivanje Uskrsa za drugu ili treću nedjelju travnja.
Drugo, prihvaćanje gregorijanskog kalendara dodatno bi unaprijedilo međukršćansko svjedočenje jer bi Božić učinio – fiksnom svetkovinom 25. prosinca – zajedničkim datumom koji bi katolici i pravoslavci mogli početi svetkovati u isto vrijeme.
Treće, da se pomogne istočnim Crkvama da se uhvate u koštac s važnošću problema i odnosa vjere i razuma, koji se u suvremeno doba ne mogu previdjeti, a da se ne potkopa sveukupno kršćansko svjedočanstvo.
Bojim se da bi potraga za velikom gestom na obljetnicu i potreba za bilo kakvim oblikom ekumenizma doveli do predaje istine u ime pokazivanja katoličke otvorenosti za “jedinstvo“, a Rim bi time nametnuo “rješenje“ zapadnim kršćanima. Osim toga, “jedinstvo” će biti prilično nedostižno, budući da bi navođenje pravoslavlja (s njegovim nedostatkom glavnog središta odlučivanja i brojnim unutarnjim podjelama) na zajednički dogovor bilo, iskreno, jednako čudu.
A izostanak tog čuda, međutim, vjerojatno bi ostavio pravoslavce u Rusiji – daleko najveću autokefalnu pravoslavnu crkvu – da rade po svome. (Razmislite samo o implikacijama za pravoslavne odnose u Ukrajini).
Pashalni mjesec uspostavlja vezu između Uskrsa i Pashe, što je značajna činjenica za teologiju. Ne bismo trebali izgubiti tu vezu kako bismo umirili pravoslavne predrasude protiv gotovo petsto godina stare znanstvene reforme kalendara i natjerali obje Crkve da odustanu od načina na koji su izračunale Uskrs u korist neke ekumenske novine kojom se izbjegavaju dublja pitanja i odnos vjere i razuma.
