Američki biskup, zapravo izabrani predsjednik Odbora Biskupske konferencije SAD-a za kanonska pitanja i upravljanje Crkvom, upravo je objavio članak na portal First Things u kojem kardinala McElroya i Cupicha naziva samoizopćenim hereticima.
Pa prenosimo:
Zamislite da kardinal Katoličke Crkve objavi znanstveni članak u kojemu osuđuje „teologiju euharistijske koherentnosti (uskraćivanje pričesti) jer umnaža prepreke milosti i dara euharistije” i tvrdi da „nedostojnost ne može biti prizma pratnje za učenike Božjeg milosrđa”. Ili što ako bi kardinal Katoličke Crkve javno izjavio da homoseksualni odnosi nisu grešni i da bi istospolne zajednice trebale biti blagoslovljene od strane Crkve?
Sve donedavno bilo je teško zamisliti da je bilo koji nasljednik apostola davao takve krivovjerne izjave. Nažalost, danas nije neuobičajeno čuti katoličke vođe kako promiču krivovjerna stajališta koja bi, ne tako davno, zastupali samo heretici. „Heretik” i „krivovjerje” teške su riječi, koje je suvremeni crkveni vokabular ublažio u blaže izraze kao što su „naša odvojena braća” ili „kršćanski vjernici koji nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom”. Ali stvarnost je da oni koji su „odvojeni“ i „nisu u punom zajedništvu“ su odvojeni jer odbacuju bitne istine „vjere koja je jednom zauvijek predana svetima” (Jd 1, 3). Stoga je duboko zabrinjavajuće razmotriti mogućnost da prelati koji obnašaju službu dijecezanskog biskupa u Katoličkoj Crkvi mogu biti „odvojeni“ ili ne „u punom zajedništvu zbog hereze“.
Ipak, oba gore spomenuta slučaja zapravo bi uključivala krivovjerje, budući da je krivovjerje definirano kao „uporno nijekanje, poslije krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom“ (CIC, kan. 751). Što, dakle, predstavlja „neke istine u koje treba vjerovati božanskom i katoličkom vjerom“?
Prema kan. 750:
„Božanskom i katoličkom vjerom treba da se vjeruje sve ono što je u pisanoj i predanoj riječi Božjoj sadržano, to jest u jednom pokladu vjere povjerenom Crkvi, i što istodobno kao od Boga objavljeno izlaže bilo svečano učiteljstvo Crkve bilo njezino redovito i opće učiteljstvo, što se dakako očituje zajedničkim prianjanjem vjernika pod vodstvom svetog učiteljstva; svi su stoga dužni kloniti se bilo kojeg nauka koji je tome protivan“.
Papa Ivan Pavao II. je 1998. dodao drugi paragraf kan. 750, u kojem se kaže:
„Nadalje, sve što je učiteljstvo Crkve definitivno proglasilo u pogledu učenja o vjeri i moralu mora se čvrsto prihvatiti i držati; naime, ono što je potrebno za sveto čuvanje i vjerno izlaganje pologa vjere; dakle, svatko tko odbacuje tvrdnje koje treba definitivno držati, protivi se nauku Katoličke Crkve“.
Sveti Otac je također izmijenio kan. 1371 Zakonika kanonskog prava, dodajući odgovarajuću referencu na kan. 750, tako da on sada glasi:
„Pravednom kaznom treba se kazniti osoba koja naučava doktrinu koju je osudio rimski prvosvećenik ili ekumenski sabor, ili tvrdoglavo odbacuje učenja spomenuta u kanonu 750 § 2 ili u kanonu 752 i, kad ga upozori Apostolska Stolica ili ordinarij…“.
Kan. 752 kaže:
„Ne doduše pristanak vjere, ali barem vjernički posluh uma i volje treba da se iskazuje nauku koji o vjeri ili ćudoređu izriču bilo vrhovni svećenik bilo Biskupski zbor kad vrše vjerodostojno naučavanje iako ga ne namjeravaju proglasiti konačnim činom; neka dakle kršćani nastoje kloniti se svega što nije u skladu s tim naukom“.
U apostolskom pismu Ad Tuendam Fidem, papa Ivan Pavao II. objasnio je razloge za određene izmjene kanonskog prava:
„Da zaštiti vjeru Katoličke Crkve od zabluda koje proizlaze od strane nekih članova… Mi, čija je glavna dužnost učvrstiti braću u vjeri (usp. Lk 22, 32), smatramo prijeko potrebnim postojećim tekstovima Zakonika kanonskoga prava i Zakonika kanona istočnih Crkava dodati nove norme koje izričito nalažu obvezu poštivanja istina koje je na konačan način usvojilo učiteljstvo Crkve, a koje također uspostavljaju povezane kanonske sankcije“.
Uobičajeno je da kanonske sankcije zahtijevaju da se provede sudski postupak prije nego što se kazna može izreći. Međutim, važno je napomenuti da kan. 1364 kaže da „Otpadnik od vjere, krivovjernik ili raskolnik upada u izopćenje unaprijed izrečeno (latae sententiae)“. Izopćenje latae sententiae je kazna koja se automatski izriče bez ikakvog kanonskog procesa. Iako je automatska kazna bez odgovarajućeg postupka nečuvena u većini pravosudnih sustava, kanonsko pravo predviđa takve kazne, zbog posebnog karaktera duhovnih prijestupa kao što su otpadništvo, krivovjerje i raskol, budući da osoba koja se zalažu za otpadništvo, krivovjerje ili raskol se de facto ontološki – odnosno stvarno – odvojila od zajedništva s Crkvom. Tako krivovjerci, otpadnici i raskolnici sami sebi nameću kaznu izopćenja.
Vraćajući se na ranije navedene primjere, protivno je „istini u koju se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom“ odbaciti ili osuditi „teologiju euharistijske koherentnosti koja umnaža zapreke milosti i dara euharistije”, kao da prepreke ne postoje. One postoje, i oni su utkane u božansku objave. Istinu o euharistijskoj koherentnosti u koju mora vjerovati kršćanin artikulirao je sv. Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima: “Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela“ (1 Kor 11, 27-29). To je bio trajni nauk Crkve u protekle dvije tisuće godina. Stoga Katekizam Katoličke crkve (KKC) kaže: „Tko želi Krista primiti u euharistijskoj pričesti, mora biti u stanju milosti. Tko je svjestan da je sagriješio smrtno, ne smije pristupiti euharistiji a da nije prethodno primio odrješenje u sakramentu pokore“ (KKC, br. 1415). Smrtni grijeh je onaj koji „u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjeg Zakona; on čovjeka odvraća od Boga“ (KKC, br. 1855).
S obzirom na grešnost homoseksualnih čina, istina u koju se mora vjerovati božanskom i katoličkom vjerom također je jasno navedena u Katekizmu Katoličke Crkve:
„Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su „homoseksualni čini u sebi neuredni“. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni“ (KKC, br. 2357).
Tako kardinal Katoličke Crkve, kao i svaki drugi katolik koji niječe katolički nauk, prihvaća herezu, čiji je rezultat automatsko izopćenje iz Katoličke Crkve.
Osim toga, klerik može biti kažnjen kaznama spomenutim u kan. 1336, kao što je zabrana boravka na određenom mjestu ili teritoriju i oduzimanje „vlasti, službe, zadaće, prava, povlastice, ovlasti, milosti, naslova, odličja, također samo počasnih“. Kan. 1364 dodaje: „Ako to zahtijeva dugotrajna kontumacija ili težina skandala, mogu se dodati i druge kazne, uključujući otpuštanje iz svećeničke službe”.
Kan. 194 predviđa razrješenje crkvene službe u sljedećim slučajevima:
- tko izgubi klerički stalež;
- tko javno otpadne od katoličke vjere ili crkvenog zajedništva;
- klerik koji pokuša ženidbu također samo građansku.
Međutim, kan. 194 dodaje ovo ograničenje: „Uklanjanje o kojem se govori… može se zahtijevati samo ako je to utvrđeno izjavom mjerodavne vlasti“. Samo papa može smijeniti kardinala s dužnosti ili ga razriješiti svećeničke službe u slučaju hereze ili drugih teških zločina. Ako to ne učini, pojavljuje se neprilična mogućnost da kardinal, ekskomuniciran latae sententiae zbog hereze, glasa u papinskoj konklavi.
Moramo se moliti da Duh Sveti ne dopusti da se tako što dogodi i da potakne svakoga tko zastupa krivovjerna stajališta da ih se odrekne i potraži pomirenje s našim Gospodinom i njegovom Crkvom.
Mons. Thomas J. Paprocki, biskup je Springfielda, Illinois, i izabrani predsjednik Odbora Konferencije katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država za kanonska pitanja i crkveno upravljanje.
