Neke europske novine javljaju u zadnje vrijeme – vrlo tiho, kako se narod ne bi uznemirio- da je policija u njemačkoj regiji Sjeverna Rajna-Vestfalija (Nordrhein-Westfalen) zabilježila 3500 slučajeva vandalizma, odnosno skrnavljenja kršćanskih crkava između 2011. i 2016. To su od prilike dvije po danu samo u jednoj regiji Njemačke – svaki dan u posljednjih pet godina.
Vjerojatno niste nikada ni čuli za to. Nije ni većina Europljana, jer. . . pa zato. Teško je doći do konkretnih informacija jer policija (u nekoliko zemalja) ne želi plašiti javnost s činjenicom da ne mogu pružiti osnovnu sigurnost. (Sjetite se samo onih žena maltretiranih na prošlogodišnjem dočeku Nove godine) A tu je, naravno, i politička korektnost.
Ako već razmišljate što bi moglo definirati 2017., mogući odgovor je način na koji će se Zapad nositi s ovom krizom – ili neće, bez obzira na najnoviji napad na božićni sajam u Berlinu.
Što je najgore, kriza ne prijeti izvana, nego je ona već tu unutar granica samog Zapada. Njemačka kancelarka Angela Merkel je rekla da problem Europe nije previše muslimana, nego premalo kršćanstva. Zakašnjela racionalizacija na dopuštanje ulaska više od milijun muslimana u Njemačku – i pod Schengenskim sporazumom, u cijelu Europu i šire.
Ipak je dotaknula istinu, iako joj to možda i nije baš bila namjera. Stari liberalni poredak temeljio se na pluralizmu i na mantri – živi i pusti druge da žive – sustav tolerancije koji je mogao funkcionirati sve dok je Zapad još uvijek bio pod svetim okriljem judeo-kršćanske tradicije. Kada vjerujete, onome što piše u Knjizi Postanka, da su ljudska bića stvorena na sliku i priliku Božju, onda je lako objasniti zašto se međusobno poštujemo kao bića obdarena razumom i slobodnom voljom.
Kada, poput mnogih pripadnika današnje zapadne elite, više ne vjerujete u ljudsko dostojanstvo, teško je objasniti zašto bi netko trebao poštivati osobu koja još uvijek živi u utrobi svoje majke, ili osobu koja se ne dijeli vaša vjerska ili politička stajališta.
Katolički politički filozof Pierre Manent tvrdio je kako je Francuska suočena s krizom jer njezina elita još uvijek u velikoj mjeri vjeruje, u skladu s prosvjetiteljskim pravilima revolucije, kako do tog problema naprosto ne može doći. Kada bi svatko prigrlio sekularnu državu, uvidjeli bi da im je ona od koristi i asimilirali bi se u njoj. Sukobi koji nastaju, dakle, mogu biti samo zbog novca i socijalne isključenosti. Kao da ne postoje druge vizije politike, društva – ili religije.
Naše sekularne i – nažalost – vjerske vođe su se zapetljale u pokušaju negiranja bilo kakvog “autentičnog” vjerskog faktora u tim napadima. Čak se i Vatikan, koji bi trebao poštovati središnju ulogu religije u ljudskom životu, pridružio zboru, tvrdeći kako su novac, moć, nafta, trgovina oružjem – bilo što osim religije – pravi motivi.
Ali zdravo društvo bi shvatilo kako 3500 napada na kršćanske crkvene objekte – i tko zna koliko još po Europi predstavljaju razlog za uzbunu.
Ovo ne znači “rat s Islamom” – nego trajnu borbu protiv svih onih, uključujući i one u vlastitoj kulturi, koji ugrožavaju temelje ljudske slobode i dostojanstva.
Sretna Nova godina.
