Danas prenosimo jedan u nizu komentara na intervju kardinala Hollericha za naš Glas Koncila.
Gdje početi? Hollerichova tvrdnja da “u vrijeme svetog Pavla ljudi nisu imali pojma da bi mogli postojati muškarci i žene koje privlači isti spol” jednostavno je besmislica; sramotna i anti-povijesna besmislica. I to određuje ton za ostatak intervjua. Pogled na Petronijev Satirikon— napisan u drugoj polovici prvog stoljeća, i vrlo vjerojatno dok je Pavao još bio živ u Rimu— pokazuje seksualnu anarhiju grada, uključujući njegovu raširenu homoerotičnost. U to vrijeme trebao bi biti gluh, nijem i slijep da bi ti promaklo očito. Ništa u Pavlovoj poslanici Rimljanima ne sugerira da je bio takav. Zapravo, Satirikon je djelomično napisan kao satira, bilježeći kolaps rimskih tradicionalnih vrlina u pohlepu, nasilje, požude i korupciju carstva.
Njegova Eminencija također pravi razliku između homoseksualizma i sodomije, napominjući da se i bračni parovi mogu upustiti u potonju. Istina. Ali sodomija teško da je standardni način izražavanja bračne, pa čak i heteroseksualne ljubavi. I ne ulazeći u nepotrebne detalje, ljudsko tijelo je prirodno naređeno za određene oblike seksualnog ponašanja, isključujući druge. Osim ako netko tijelo ne smatra sirovim materijalom kojemu nedostaje inherentna moralna svrha – pojam koji je duboko u suprotnosti s kršćanskom antropologijom – varijante gay genitalne intimnosti ne mogu biti dopuštene, nikada. Kao što kardinal sigurno zna, sama emocionalna privlačnost ne opravdava ponašanje. A govoriti istinu o ljudskoj seksualnosti nije čin okrutnosti, već suprotno. Kao što je rekao Augustin, dužni smo mrziti grijeh, ali i ljubiti grešnika. To zahtijeva duh strpljivosti i pastoralne osjetljivosti, a posebno poštovanje prema pojedincima, u suočavanju s istospolnim pitanjima. Ali također isključuje popuštanje pritiscima seksualne revolucije neprijateljski raspoložena prema kršćanskoj istini i naravi ljudske osobe.
Jedna od ključnih mana u Hollerichovom pristupu je to što on podcjenjuje snagu Božje milosti i (u prethodnim tvrdnjama) precjenjuje vjerodostojnost društvene znanosti, grane znanja koja nije poznata po svojim simpatijama prema religiji, a vjerojatno nije ni prava “znanost”. A ovo zauzvrat proizvodi smanjeni pogled na pouzdanost Svetoga Pisma. Hollerich je u pravu kada primjećuje da bismo trebali pozdraviti osobe s istospolnom privlačnošću koje traže dom u Crkvi. Ali to ne dopušta promjenu katoličkog učenja kako bi se ublažila njihova nelagoda; osobito na račun vjernih katolika koji se bore da pošteno žive crkveno učenje. Takva vrsta “suosjećanja” zapravo je oblik nepoštenja prema onima s istospolnom privlačnošću, a nasilje prema običnom, iskrenom vjerniku.
Također treba napomenuti da Hollerich “koristi terminologiju ‘LGBT’ zajednice – homoseksualci, transseksualci, biseksualci.” Crkva, međutim, “ne vjeruje da postoji nešto poput transseksualaca ili biseksualaca. Imate heteroseksualne ljude koji se ponašaju devijantno. Jednostavno se radi o seksualnom nemoralu”.
Sve u svemu, njegova uloga na nadolazećoj sinodi — projekt koji je već izazvao jasne kritike i zabrinutost — nije ohrabrujuća. Posebno je odjeknulo zapažanje voditelja intervjua da, kao i kod samog kardinala Hollericha, “sve više i više isusovaca okružuje prvog papu isusovca u Vatikanu.”
Možda je to jedan od problema.
