Kako Hrvatska pomalo postaje i svjetonazorski integralni dio Europske Unije, vjerojatno će i kod nas zaštita okoliša i ideologije koje su vezana s tim početi zauzimati sve važniju ulogu u našem sekularnom društvu. Znamo da Europa postaje sve manje religiozna, pa sve veći broj njezinih građana se umjesto sa kršćanstvom identificira sa zelenima, odnosno ekološkim pokretima.
Evo samo nekih naznaka koje pokazuju kako ponašanje pripadnika udruga za zaštitu okoliša (ali i životinja) sve više sliči na ponašanje vjernika sa svojim ritualima, spomendanima i vjerovanjima:
– Imaju svoj sveti dan: Dan Planeta Zemlje, a tu su još: Dan ekologije, Dan voda, Dan jabuka, Dan zraka, Dan Zahvalnosti (kad pitate djecu u školi često vam ne znaju reći kome smo to zahvalni)…
– Imaju svoju vrstu posta. Umjesto na primjer odricanja od mesa petkom, zeleni sada jedu isključivo organsku hranu ili postaju vegani. Već je poznato da kod njih ishrana zna dovesti do jedne vrst snobizma (Ja se hranim zdravo, a ti?)
– Nemaju molitve ali svojevrsni rituali ipak postoje, kao recikliranje svega i svačega. (No ako pogledamo malo bolje naći ćemo i molitve i rituale, prije svega Božici zemlji, koji svoje korijene vuku iz druidskih vjerovanja koja su sve popularnija ne samo u Europi nego, naravno i u Americi. O tome i o kultu tkz. svete ženstvenosti (Wika i Izida) možda neki drugi put.
– Imaju svoja vjerovanja, kao na primjer u opasnost o globalnom zatopljenju ali odbijaju najbolje rješenje za proizvodnju energije, a to su nuklearni izvori. Ovakva razmišljanja se ne mogu temeljiti na razumu, nego na njihovom uvjerenju.
– Učenje o zaštiti okoliša i druge zelene teme su, kao i vjeronauk (vjerojatno će ga u budućnosti i potpuno zamijeniti) uvedene u najnižim razredima. Čak se i u vrtićima počinje učiti malu djecu o korektnom ponašanju prema okolišu. To dovodi do toga da djeca onda već u drugom-trećem razredu osnovne škole pišu pisma Majci Zemlji, a kad treba napisati molitvu zahvale Bogu za tu istu Zemlju dobijemo molitvu upućenu-kome? Opet zemlji! (znam iz iskustva)!?
– Zaštita okoliša je nametnuta filozofija. Skepticima se ne smatra samo ljude koji ne prihvaćaju njihove dokaze nego ih se smatra zlonamjernim i neosviještenim građanima (čitaj hereticima). Nema političara koji će odobriti projekt koji nije prošao ekološku studiju. Nema tog novca poreznoga obveznika koji država neće utrošiti na subvencije za ekološke inicijative.
Da ne bude zabune: nisam ja za čisto eksploatiranje zemlje i uništavanje svih njenih resursa ali ipak treba postojati granica u svemu. S ulaskom u Europsku Uniju možemo očekivati golem broj regulativa vezanih uz zaštitu okoliša koje će nas polako indoktrinirati dok ćemo se mi, koji smo svojim zdravim razumom naučili čuvati naše blago (tj. ono koje nam je Bog povjerio na čuvanje) samo pogubiti u njihovim birokratskim spisima.
