U kolovozu slijedeće godine obilježava se 30. obljetnica proglašenja enciklike pape Ivana Pavla II. o moralnoj teologiji Veritatis Splendor. Približavanje ove obljetnice predstavlja priliku za ponovno otkrivanje enciklike koja pruža snažan protuotrov za većinu moralne i doktrinarne zbrke koje samo rastu u današnjoj Crkvi.
Upravo iz tog razloga, nemali broj katolika bi najradije izbrisao svaki spomen na Veritatis Splendor.
Trideseta obljetnica Veritatis Splendor dolazi nam samo nekoliko mjeseci prije otvaranja Sinode o sinodalnosti u Rimu. Nije tajna da mnogi katolici sinodu vide kao priliku za održavanje referenduma o određenim, posve predvidljivim aspektima moralnog nauka Crkve. Generalni sinodalni relator, kardinal Jean-Claude Hollerich, SJ, nedavno je objavio da Crkva treba preispitati svoje protivljenje homoseksualnim činovima kako bi uzela u obzir novi “sociološko-znanstveni” napredak.
Za sada ostavimo po strani smiješnu tvrdnju da je crkveno razumijevanje prirode ljudskih spolnih radnji uvjetovano bilo kakvim “sociološko-znanstvenim” napretkom. Jedan od važnijih citata u Veritatis Splendor je Pavlova opomena Rimskoj Crkvi: “Ne suobličujte se ovome svijetu.” Ovo nije samo moralno upozorenje, iako to jest. To je također upozorenje protiv svjetovnog pogleda na čovjeka, koji prisiljava na odvajanje slobode i istine, poslušnosti i ljubavi.
Kultura koja kombinira radikalna shvaćanja individualne autonomije s gnostičkim odbacivanjem ugrađenog značenja materijalne (i, prema tome, tjelesne) stvarnosti jest kultura kojoj je potrebno obraćenje, a ne popuštanje. Takva kultura, poput one koja danas dominira Zapadom, nije samo opasna za moralni život; to je kultura cijepljena protiv stvarnosti Utjelovljenja.
U intervjuu danom početkom godine, španjolski teolog Julio Martinez, S.J., iskreno je iznio projekt u kojem sudjeluju on i drugi moralni teolozi. “Temeljno je razvezati čvorove ‘Veritatis Splendor‘ zamršene u katoličkom moralu.” Ti čvorovi, inzistirao je, potječu iz neuspjeha Humanae Vitae da razluči okolnosti obiteljskog života “na točan način”.
Samo prelaskom izvan domene Veritatis Splendor i Humanae Vitae, može se Amoris Laetitia tumačiti na načine koji redefiniraju katoličku moralnu teologiju. Takva bi revolucija oslobodila moralno razlučivanje od stega koje na ljudsku savjest postavlja moralni zakon i inzistiranje Crkve na objektivnom moralnom karakteru određenih djela.
Baš ovog mjeseca došlo je do zavrzlame na Papinskoj akademiji života oko objavljivanja svezaka eseja o raznim bioetičkim pitanjima koji su, kako se činilo, proturječili (pogađate) Humanae Vitae i Veritatis Splendor. Jedna članica akademije dr. Mónica López Barahona, koja također služi u upravnom odboru, inzistirala je na tome da tekst ne odražava konsenzus akademije i da je način na koji je objavljen i predstavljen izazvao “skandal i neugodnost”.
Što sve ovo znači? Teško je to reći. Postoje neke glasine da bi papa Franjo mogao raditi na novoj enciklici o bioetici, onoj koja bi mogla preispitati određene teme Humanae Vitae. To su u ovom trenutku samo glasine, podložne pretjerivanju prema nečijim nadama ili strahovima za takvu encikliku.
Možda je sve veći osjećaj da se ovaj pontifikat bliži kraju stvorio pojačan osjećaj hitnosti među onima koji vide papu Franju – s pravom ili ne – kao svoju posljednju, najbolju nadu da će iskorijeniti tumačenje Drugog vatikanskog sabora koje su dali njegovi prethodnici i, s njim, moralno/teološki projekt najdefinitivnije utjelovljen u Veritatis Splendor.
U pozadini mnogih kritika Veritatis Splendor je uvjerenje da nije potrebno milosrđe prema grijehu, već oslobođenje od jarma samog moralnog zakona. Takav način razmišljanja potpuno zamagljuje stvarnost da je moralni zakon najsigurniji put do istinske slobode. Umjesto da na moralni zakon gledamo kao na sredstvo našeg oslobođenja i spasenja, nova dispenzacija svodi moralni život upravo na onu vrstu maloumnog legalizma koji se prvenstveno bavi pitanjem: “Što je najmanje što mogu učiniti i biti spašen?”
Takav se pristup oslanja na savjest i razlučivanje – oboje bitni za moralni život – ali im uskraćuje alate i formaciju nužne za njihovo ispravno djelovanje. Porok nas veže za grijeh, otupljuje savjest i zamagljuje nam razlučivanje. Zapravo, upravo zato što naše odbijanje poslušnosti moralnom zakonu zasljepljuje našu savjest i iskrivljuje naše sposobnosti rasuđivanja, Crkva inzistira da se naša krivnja čak i za gnusne grijehe može djelomično ublažiti.
Poslušnost moralnom zakonu najsigurniji je put do slobode – slobode da postanemo ono što smo stvoreni, da ljubimo Boga i bližnjega onako kako treba. Zato Bog urezuje zakon u naša srca, otkriva nam ga u Svetom pismu, a zatim nam daje Crkvu da ga čuva i prenosi dalje. A i zato Veritatis Splendor može inzistirati da “ljudska sloboda nalazi svoje autentično i potpuno ispunjenje upravo u prihvaćanju tog zakona.”
Naš Gospodin kaže svojim učenicima: “Ako me ljubite, držat ćete moje zapovijedi.”
Veritatis Splendor snažan je podsjetnik na moralni život na koji smo pozvani, za koji smo stvoreni i kojim smo, po milosti, spašeni.
