Oni koji pokazuju interes za liturgijska pitanja, čuli su to tisuću puta, a to je da drevni oblik rimske mise ne bi trebalo nazivati Tridentskom. Ni Tridentski koncil ni sveti papa Pio V. nisu stvorili novu liturgiju.
Misal sv. Pija V. se koristio tijekom pontifikata sv. Grgura Velikog tisućljeće ranije. Većina dodataka napravljenih od vremena sv. Grgura su bile samo rubrike, ali srž misala sv. Grgura seže u prva stoljeća Crkve. Sveti Pio V. obvezao je biskupije i redovničke zajednice koje su imale jedinstvene liturgijske obrede stare najmanje dvjesto godina da održe vlastitu liturgiju.
To je sve točno. Ipak, kritika “tridentskog katolicizma“ od strane modernista, pa čak i nekih branitelja drevne rimske liturgije navodi me na pomisao da bi se taj izraz trebao prihvatiti kao znak časti. Naravno, kao i mnoga razdoblja u crkvenoj povijesti, “tridentska era“ je doprinijela da su tada neka dvojbena teološka mišljenja prihvaćena, neobvezne molitve i duhovne prakse tretirane kao praktički bitne, i tako dalje. Ali, “tridentski katolicizam“ je zapravo predstavljao izrastanje iz katolicizma apostolskog, patrističkog i srednjovjekovnog doba – a ne “zastranjenje“, kako mnogi navode tijekom zadnjih sto godina.
Stavovi prema liturgiji pokazuju razliku između tradicionalno katoličkog i modernog pogleda. U papinskoj buli kojom je proglasio novi misal, Quo Primum, sveti Pio V. je izjavio da je „vratio sam misal na izvorni oblik i obred svetih otaca“ dok je u isto vrijeme, kao što je spomenuto ranije, naložio da se sve liturgijske forme od najmanje dvjesto godine tradicije trebaju sačuvati. U to je vrijeme, ključna veza između ova dva načela katolicima bila očita.
Suvremeni mentaliteti skloni su izjednačiti „obnovu obreda svetih otaca“ s obnovom “liturgije“ iz najranijih stoljeća Crkve. Mnogi dodavanje brojnih molitvi i obreda tijekom srednjeg vijeka (ili čak tijekom kasnog patrističkog razdoblja) vide kao gubitak cjelovitosti i zastranjenje. Oni koji s pravom cijene te promjene, tvrdit će da je nerazborito odreći se velike crkvene tradicije radi „povratka Ocima“.
Međutim, tijekom većeg dijela povijesti Crkve, katolici nisu smatrali da postoji bilo kakva razlika između “obreda otaca“ i “srednjovjekovne liturgije“ ili između “obreda otaca“ i “tridentske mise“. Tijekom većeg dijela povijesti Crkve, dodavanje liturgijskih tekstova i ceremonija nije smatrano odstupanjima od obreda Otaca. Takvi dodaci smatrani su dijelom zato što su bili prirodni kontinuitet vlastitih namjera i usmjerenja obreda Otaca.
Prvi kršćani nisu željeli oskudnu liturgiju. Molitve i obredi brzo su dodavani tijekom prvih kršćanskih generacija jer je želja za opširnijom i detaljnijom liturgijom bila univerzalna. Čak i slike iz katakombi otkrivaju taj stav. Samo je trebalo vremena da se razviju željeni liturgijski oblici. Nakon što su početni razvoji bili uspostavljeni, tempo se usporio tijekom kasnijeg patrističkog razdoblja i srednjeg vijeka. To je razlog zašto se sličan proces razrade dogodio u Zapadnoj i Istočnoj Crkvi.
Sve do dvadesetog stoljeća samo su protestanti željeli “obnoviti“ takozvanu “ranokršćansku jednostavnost“. Neki su tijekom renesanse i baroka htjeli eliminirati sve tragove gotičke arhitekture jer su je smatrali primitivnom ili barbarskom. Kasna gotika htjela eliminirati sve tragove renesanse i baroka zbog uvjerenja da su poganski. Takve su se rasprave ticale toga koje razrađene i promijenjene liturgijske, glazbene i arhitektonske oblike treba prihvatiti.
Zapovijed sv. Pija V. da se sačuvaju liturgije od najmanje dva stoljeća postojanja potvrđuje ovaj stav. Dvjesto godina nije bilo proizvoljno. Misal Quo Primum izdan je 1570., a 1376. papa Grgur XI. vratio je papinstvo u Rim iz Avignona. Veliki zapadni raskol započeo je 1378., završio 1417., ali su njegovi učinci trajali više od jednog stoljeća.
Sveti Pio želio je tom kaotičnom vremenu eliminirati teološke zloporabe i stranputice. Cilj mu je bila obnova srednjovjekovne liturgije – kao dio naravnog i pozitivnog rasta “obreda Otaca“ – u najrazvijenijim oblik koji je postojao prije Velikog zapadnog raskola. Nakon što se Crkva tome ponovno priključila, tretirala je razvoj baroknog doba kao daljnji dio pozitivnog rasta.
Razlika između tradicionalnog i modernog mentaliteta očito nije ograničena samo na liturgijska pitanja. Na Tridentskom koncilu na oltaru su jedna do druge postavljene Biblija i Summa Theologica svetog Tome. Stoljećima su svi katolici prihvaćali tu skolastičku teologiju koja nadograđuje i objašnjava teologiju Otaca. Čak i oni koji su preferirali manje sustavan i više retorički patristički “format” za predstavljanje teologije skolastici visoko su cijenili pojašnjenja, intelektualnost i objektivnost skolastika. Sveti John Henry Newman i drugi obraćenici s anglikanizma glavni su primjeri toga.
Mnogi teolozi dvadesetog stoljeća odbacili skolastiku u korist teologije emocija i subjektivnosti. Za njih se nije radilo o preferiranju jednog “prezentacijskog formata“ nad drugim. Odbacili su kao korupciju ono što su vjerni katolici uvijek smatrali savršenstvom.
Posljednji važan kontrast odnosi se na stavove prema pobožnim molitvama (kao što su krunica i križni put) koje su postale sve raširenije tijekom srednjeg vijeka, za razliku od pokreta Devotio Moderna u četrnaestom stoljeću, koja je naglasak stavila na meditaciju i molitvu u novim redovničkim pokretima XVI. st. (kao što su franjevci kapucini, bosonogi karmelićani, isusovci, oratorijanci itd.). Od šesnaestog stoljeća do dvadesetog, na te se razvoje s pravom gledalo kao na izdanak katoličke pobožnosti.
Već u četvrtom stoljeću, redovnici su koristili čvorove na svojim molitvenim cingulima za brojanje molitvi, poput zrnca krunice. Malo je vjerojatno da se itko svjesno bavio razlikom između takve “pobožne molitve“ i “liturgijske molitve“ psalama. Nakon Prvog sabora u Efezu u petom stoljeću, takva je molitva sve više poprimala marijanski karakter.
Također znamo da su se rani redovnici bavili meditacijom i molitvom ne tijekom duhovnog programa u samostanu, već neformalno dok su obavljali fizički rad. Mentalna molitva tijekom duhovnog čitanja postupno se razvila u strukturiraniji Lectio Divina. Odatle su kanonici i redovnici počeli formulirati korake za to u tradiciji. Te su metode postupno postajale sve preciznije dok nisu dosegle svoj potpuno razvijeni oblik u šesnaestom stoljeću.
Međutim, čak i kada su bile potpuno formulirane, takve su metode bile zamišljene kao pomoć. Većina velikih duhovnih pisaca od šesnaestog stoljeća vjerovala je da će većina katolika imati koristi od njihove upotrebe, barem u početnim fazama duhovnog života. Ali dok su apsolutno inzistirali na vrijednosti mentalne molitve u najširem smislu, prihvatili su da je odricanje od korištenja određenih metoda najbolje za neke katolike.
Ta pobožna molitva i metode umne molitve postale su više formalizirane i standardizirane znatno kasnije od liturgijske molitve, što je pokazalo da nije više nije bilo odmaka od ranije duhovnosti kao što je uljepšavanje liturgije od takozvane “primitivne jednostavnosti”. Liturgijski, pobožni i mentalni oblici molitve postali su standardiziraniji i, na ovaj ili onaj način, razrađeni kako je vrijeme prolazilo.
Narav liturgijske molitve osiguravala je da ona prva i najbrže prolazi proces. Slijedila je pobožna molitva, koja je također vezana uz određene tekstove i može se izgovarati zajednički. Budući da je mentalna molitva posve individualna i nema posebnih tekstova, sasvim je prirodno da je posljednja formalizirana.
Naglašavanje razlike između triju oblika molitve samo po sebi je posebno došlo do izražaja s razvojem teologije u dvadesetom stoljeću. Liturgija Velikog petka, na primjer, počinje sa svećenikom prostrtim i zaokupljenim umnom molitvom. Litanije svetaca smatraju se liturgijskima kada su uključene u misu za određene prigode, ali pobožnim kada se koriste u većini konteksta. No tijekom većeg dijela povijesti Crkve, nitko nije razmišljao u okvirima “liturgijske“ i “neliturgijske“ duhovnosti. Bilo je prihvaćeno da svi oblici duhovnosti uključuju liturgijsku, pobožnu i mentalnu molitvu. Često su se naglašavali jedinstveni aspekti mise i sakramenata. Razlika između liturgijske molitve kao takve (koja uključuje i Službu riječi) i neliturgijske molitve nije postojala.
Katolici su isto tako uvijek prihvaćali da su i liturgijska, pobožna i mentalna molitva objektivne – utemeljene na objektivnim načelima Crkve o molitvi i duhovnom životu. Ideja da je „liturgijska duhovnost“ objektivna, dok je naglasak na mentalnoj i pobožnoj molitvi tradicionalnoj za određene vjerske redove subjektivan, još je jedna izmišljotina dvadesetog stoljeća. Njezino podrijetlo leži u pogrešnom izjednačavanju “objektivnog“ s “zajedničkim“ i “subjektivnog“ s “individualnim“. Ali proteklih pola stoljeća jasno je pokazalo da se misa može slaviti u subjektivnom duhu koliko je tradicionalna mentalna molitva objektivna.
Ironično je i žalosno da omalovažavanje “tridentske pobožnosti“ ne dolazi samo od neprijatelja tridentske mise, već i od nekih njezinih najglasnijih zagovornika. Iznova takvi pojedinci pogrešno tvrde da je organska kodifikacija pobožnosti i metoda mentalne molitve koja se dogodila oko 12. stoljeća do početka 17. stoljeća bila na neki način “revolucija“ i da teorije koje datiraju iz ranog dvadesetog stoljeća predstavljaju “tradiciju“.
Vrijeme je da se takvim glupostima stane na kraj.
