Danas ćemo prokomentirati članak objavljen u L’Osservatore Romano, koji ističe kako “Časne sestre vode revoluciju protiv klimatske krize”.
Nikada nije postojala priča tako krcata pseudoreligijskim svjetovnim laprdanjem i bučnim riječima. Članak je vježba u propovijedanju onoga što nam dominantna kultura govori da propovijedamo, uz ispriku da je papa Franjo to već propovijedao u Laudato Sí. Očigledno, ono što posao Sestara čini tako posebnim je to što ga rade “holistički” – što svakako nije loše, ali još jedna poštapalica visoke kulture.
Nemojte me krivo shvatiti. Je li briga za zdravlje okoliša opravdana? Da. Je li ta briga najispravnije ukorijenjena u kršćanskom konceptu stvaranja? Sigurno. I treba li rad na tom polju danas biti prioritet katoličkog klera i redovnica? Pa…zapravo, ne.
Zašto ne? Jer ekološka osviještenost već je mantra dominantne sekularne kulture u kojoj se nalazimo. Ako kršćanin ima ikakvu posebnu pozivnu ulogu u tome, ona će uključivati ukazivanje na to gdje dominantni ekološki koncepti danas odvlače ljude od najvažnijeg problema u suvremenom svijetu. Ne mislim na krizu okoliša nego na duhovnu krizu. Ne kriza prirodne održivosti, već kriza nadnaravne održivosti.
Istina je da je Savez poglavarica časnih sestara pronašao zgodnu nišu za promicanje onoga što je papa Franjo postavio u svojoj enciklici. Ali također je istina da su sve snage dominantne kulture Zapada već usmjerene u korist okoliša i održivosti. Moramo se već jednom suočiti sa činjenicom da dominantna kultura pobožno recitira mantre zaštite okoliša barem od 1960-ih ili 1970-ih.
Zato razmislimo iskreno i usudimo se razmišljati naglas. Ovo je jedno od glavnih pitanja popularne kulture, znatno zdravije, ali u istoj dominantnoj klasi kao i pitanja kao što su pretvaranje žena sve više u muškarce i muškarca sve više u žene, prava homoseksualaca, rodna ideologija i državna kontrola obrazovanja djece s ”pogrešnim” vrstama roditelja. Zapravo, ovo je još jedna svjetovna težnja kojoj se daje kršćanski izgled prvenstveno kako bi profesionalni kršćani čija je vjera vrlo klimava, mogli pronaći obnovljeni osjećaj svjetovne važnosti. Puno sam sretniji kada vidim redovnice kako rade protiv grijeha koje dominantna kultura više ne prepoznaje kao grijehe. Ili kad vidim redovnice kako naviještaju Krista kao ključ za pronalaženje nade i snage da prihvate katoličku vjeru i moral protivno popularnom narativu koja nam se stalno nameće u medijima.
Ogromni segmenti Katoličke Crkve još uvijek žive dvostrukim životom, pozivajući se na katoličko ime i nastojeći biti podržani od strane vjernika dok njihove institucije umiru u službi svjetovne važnosti. Ovaj problem pogađa ne samo preveliki broj biskupa i svećenika nego i većinu onoga što smatramo starim redovničkim zajednicama, da ne spominjemo njihovu prevlast na nominalno katoličkim sveučilištima i koledžima. Ogromni segmenti Katoličke Crkve još uvijek su daleko više zabrinuti oko toga da se u svijetu prikažu relevantnima nego za poznavanje i propovijedanje Krista i Njega raspetog. Cilj je status i financijska korist, a ne da duše rastu u autentičnoj vjeri, nadi i ljubavi koja ih odvaja od svijeta i osvaja im vječni život.
Istina je da dio te energije može biti usmjeren prema okolišu na vrlo pozitivne konkretne načine, u skladu s tjelesnim djelima milosrđa, kao što su dobrotvorni napori za poboljšanje uvjeta na terenu u siromašnim zajednicama, koje se ne mogu zaštititi od moći ovoga svijeta. Ali kada je riječ o pitanjima poput zaštite okoliša u cjelini, vjernost Kristu zahtijeva ispravljanje popularnijih pokreta kako ne bi – kao što gotovo uvijek čine – postali protuljudske ideologije.
Uostalom, najvažniji doprinos katoličkih mislilaca suvremenom ekološkom pokretu je ispravljanje opasnog naglaska tog pokreta na dokidanju čovjeka u korist očuvanja prirodnog svijeta. “Okoliš” (cijeli svemir) stvorio je Bog, a vrhunac ovog svemira je stvaranje čovjeka na sliku i priliku Božju. Tek u kršćanskoj perspektivi bilo koji narodni pokret poprima svoje prave razmjere, i jedino se poučavanjem, propovijedanjem i hvaljenjem prirodnih i nadnaravnih stvarnosti koje se u narodnim pokretima zanemaruju može učiniti bilo kakvo konačno dobro.
Sve je ispraznost bez Krista. Sve je ispraznost ako i dok Krist ne bude uzet kao krajnji korektiv i konačna nada, kako bismo mogli ispuniti sudbinu na koju smo pozvani, sudbinu koja daleko nadilazi čak i našu brigu o palom stanju Zemlje.
Sva naša popularna pseudoreligiozna poza je pokušaj da zadržimo dio svjetovne važnosti. Postoje, naravno, dobri razlozi da kršćani rade na zaštiti i poboljšanju okoliša. Doista je vrlo loša stvar da su tolike moderne znanosti, od klimatskih promjena do promjene spola, iskvarene u svojim ciljevima, nalazima i primjenama svjetskih zabluda i vladinim potporama za podršku ideološki vođenim programima. Ali ispravci i poboljšanja unutar potrebnih disciplina poslanje su laika, u skladu s njihovim osobnim sklonostima i pozivima, uvijek prikladno nadahnuti, obogaćeni i poboljšani od Krista i Crkve. Takve stvari daleko su izvan djelokruga takozvanih “redovnica” koje su prije svega pozvane služiti određenim ljudskim osobama u kontekstu njihove nadnaravne sudbine.
Nažalost, previše redovničkih zajednica danas (uglavnom starijih i institucionalno i osobno) propadaju upravo zato što su izgubile perspektivu svetog Pavla, kako je on pisao Filipljanima: „Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem” (Filipljanima 3,8). Stoga su toliko zauzeti dokazivanjem svoje važnosti za popularne svjetovne trendove da rijetko ili nikad nemaju vremena svjedočiti protiv popularnih svjetovnih zala. Nikada ne daju izjave niti zagovaraju rješenja koja zadiru u dominantnu sekularnu kulturu. Oni uvijek traže svoju nišu u najnovijim trendovima koji nailaze na svjetsko priznanje, neformalno (ali samo rijetko eksplicitno) napuštajući svoj katolički identitet i nadnaravne tvrdnje.
Očito je da su tjelesna djela milosrđa važna za kršćanski život, a određeni redovnički redovi mogu biti pozvani na posebne karizme u prakticiranju tih djela. Ali ako su redovnici na neki način pozvani preoblikovati svijet, pozvani su to učiniti radi spašavanja duša. Što je još važnije, svi su redovnici prije svega pozvani žrtvovati stvari ovoga svijeta kako bi stvorili nadnaravno okruženje – bogato nadnaravno okruženje za one koji su duhovno siromašni.
