U 2017. – uz stotu obljetnicu ukazanja Gospe Fatimske – u Njemačkoj i u drugim zemljama slavit će se i jedna tragična obljetnica: pet stotina godina od Luteranske takozvane “reformacije”, a prikladnije bi je bilo nazvati “deformacija”.
Luterani i mnoge druge kršćanske denominacije će organizirati različite svečanosti – uključujući i Katoličku crkvu (vidi na primjer članak o posjetu papa Franje Švedskoj sljedeće godine ovdje).
S obzirom na takve svečanosti, vjeran katolik se pita: Zašto slavimo Martina Luthera? Nema razloga uopće slaviti tog heretika, naprotiv: Postoji razlog za žaljenje i odbacivanje velike hereze koja je uništila jedinstvo kršćanstva; hereze koja je stvorila doktrinarnu zbunjenost i kakofoniju u kršćanskoj Europi, a koja je temeljito osuđena i odbačena od strane Crkve Isusa Krista.
Tužna realnost je što je ondašnja korumpiranost Crkve Lutheru dala izgovor potreban da se uništi jedinstvo vjere i morala u Europi i da nametne svoje heterodoksne ideje. Da, bilo je prljavih političkih igara, davanja mita, ambicija, pohlepe, simonije, nemorala, čak i homoseksualnosti među svećenstvom; situacija je bila gotovo jednako jadna u mnogo čemu kao što je to u Crkvi danas!
Za ilustraciju, postao je poznat slučaj pohotnog i psovanju sklonog svećenika, redovnika koji je napustio svoje zavjete Bogu i oženio odbjeglu redovnicu, živio u samostanu u podrumu punom piva koje je pio u izobilju. Ohol čovjek koji je o sebi imao visoko mišljenje i izgovorio psovke protiv Boga. Bio je tipičan primjer korumpiranog klera tog vremena. Njegovo ime je bilo … Martin Luther.
Da, sam Luther je bio taj buntovan, nemoralan i izbačen svećenik. To jest, Luther je bio dio problema, a ne rješenja. Bio je korumpiran koliko i oni koje je optuživao za korupciju. Heretik koji je zaveo tisuće vjernika iz jedinstva u nejedinstvo, daleko od “jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje” (Ef 4,15) i jedne Crkve Božje, stupa i uporišta Istine (1 Tim 3, 15), i gurnula Njemačku i Sjevernu Europu u sustav subjektivističkog tumačenja Svetog pisma.
To je dovelo do mnoštva Crkvi, denominacija, sekti, usmjerenja, službi, misija diljem svijeta; nudeći sve vrste različitih, pa čak i kontradiktornih uvjerenja i moralnih pravila.
Zahvaljujući svojoj “reformaciji”, danas tisuće i tisuće krštenih slijede svoja vlastita individualna tumačenja Svetog pisma, stvarajući najveću kakofoniju religije u povijesti, kao da je Isus Krist nadahnuo nastanak tisuće crkava, svaka vođena hirovitim biblijskim preferencama svog osnivača ili lokalnog pastora. Svaki Tom, Dick i Harry s Biblijom može misliti da on ili ona nadahnut/a Duhom Svetim ispravno tumači Sveto pismo, dajući sebi neku vrstu samoproglašene nepogrešivosti, koju čak ni Papa u Rimu sebi ne pripisuje.
