Postoji slon u našoj sobi.
Ogroman je i ne miče se pa ga je teško zaobići.
Ipak, provlačimo se pored njega, pitamo jedni druge: “Kako si?” –
“Dobro sam!” i još takvih besmislenih pitanja.
Razgovaramo o vremenu. Razgovaramo o poslu.
Razgovaramo o svemu osim o slonu koji leži usred sobe.
Postoji slon u našoj sobi…
Ali mi ne razgovaramo o slonu u našoj sobi.
…
Godine 1930. Pio XI. je proglasio kontracepciju intrinzičnim zlom, i upozorio da će njihova upotreba ubrzati “moralnu propast društva”, potkopati stabilnost braka i dovesti do strašnog iskušenja pobačaja.
Godine 1932. čak je i urednik Washington Posta upozorio kako bi moralno prihvaćanje kontracepcije u braku moglo značiti “kraj braka kao svete institucije” i “dovesti do bezobzirnog nemorala“.
Tko može danas ozbiljno posumnjati da ta upozorenja nisu došla na naplatu, te da se institucija braka, kako je shvaćena po prirodnom zakonu i objavljenoj religiji, nalazi u najtežoj nevolji. Osim toga, postoji još jedna opasna posljedica kontracepcijskog mentaliteta koje ni sama Crkva ni sekularno društvo nije predvidjelo, a to je činjenica da velikom broju zapadnih zemalja prijeti demografska kriza uzrokovana niskom stopom nataliteta.
Nije li onda čudno da jedna Izvanredna sinoda može zanemariti povijesno, teološki i filozofski ovog slona u spavaćoj sobi?
Zar nije čudno da posebna Sinoda, sazvana od Pape upravo kako bi se suprotstavila suvremenim negativnim silama koje potkopavaju brak i obitelj, te ojačala obitelj kao osnovnu instituciju ljudskog društva i Crkve, govori malo, odnosno ništa o ulozi koju je gotovo univerzalna praksa kontracepcije odigrala pri nastajanju ove krize?
Ovo ignoriranje ogromnog utjecaja kontracepcije na bračni život i društvenu stabilnost je vidljivo i iz toga što u osnovnim značajkama za Redovnu sinodu o obitelji 2015. nije postavljeno ni jedno pitanje koje se izravno bavi problemom kontracepcije i njezinom ulogom u krizi braka i obiteljskog života našeg vremena.
Kako netko može objasniti tu neobičnu sljepoću današnje Crkvi u vezi zla kontracepcije i njezinog utjecaja na brak i društvo, osobito s obzirom na velike intelektualne i teološke doprinose trojice velikih papa; bl. Pavla VI., sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.? Oni su jasno pokazali moralne i društvene posljedice zla kontracepcije, njezin razoran utjecaj na savršenstvo i stabilnost bračne ljubavi i stabilnost obitelji i ljudskog društva u cjelini. Kako njihova briljantna učenja mogu biti tako zanemarena nije baš lako razumjeti.
Što se, dakle, dogodilo u Katoličkoj crkvi da danas moralne i društvene analize ove trojice velikih papa mogu biti zanemarene, osim u odnosu na njihov opći stav “otvorenosti prema životu“?
Papa Pavao VI. učio je da kontracepcija ne samo da neizbježno vodi do anti-life (protuživotnog) mentaliteta među bračnim parovima, nego i da ozbiljno podriva stabilnost i jedinstvo braka uništavajući ujedinjujuće značenje čina bračne ljubavi. Također je upozorio na teške posljedice po moral mladih i neoženjenih. Kako ovo može biti zanemareno nakon pedeset godina seksualne revolucije koja se oslanja na kontracepcijsku kulturu? Ovo nije samo mišljenje katolika, ili pape. To je kulturološka činjenica, potvrđena od gotovo svih društveni znanstvenika. Papa Ivan Pavao II. je doradio učenje svog prethodnika, dodavši mnogo detaljniju analizu načina na koje kontracepcijska djela, i posljedice kontracepcijskog mentaliteta, potkopavaju samu bračnu ljubav, a time i bračno jedinstvo. Zar ovo više nije relevantno za razumijevanje i suprotstavljanje današnjoj krizi?
U prešućivanju ovog problema u dokumentima sa Sinode, sasvim jasno možemo zaključiti da papinsko učenje očito nije u potpunosti prihvaćeno kod nekih biskupa, a očito nije ni vjerno predano u bogoslovijama i drugim katoličkim odgojnim ustanovama. Ono učenje koje su bogoslovi i vjernici često primali sastojalo se, u najboljem slučaju, od golih pravila s malo ili bez ikavka objašnjenja ovih moralnih normi, bez pojašnjenja o tome kako kontracepcija narušava brak i bračnu ljubavi, a istovremeno ponižava i umanjuje pronatalitetnu svrhu braka.
Zapravo, ono što je većina katolika, barem u zapadnom svijetu, desetljećima primala je jednostavno šutnja o tome: Tišina s propovjedaonica, tišina u ispovjedaonici, tišina u školama, i tišina u magistralnim dokumentima na biskupijskoj, te i na nacionalnoj razini.
P. S. Molim vas, ‘ajmo razgovarati o slonu u našoj sobi!…
