Kremlj je dopustio dvojici prelata Moskovske patrijaršije da prisustvuju Drugom vatikanskom saboru pod uvjetom da Koncil ne izrekne eksplicitnu osudu komunizma.
Čini se da je zbog toga 1962. godine, u Metzu bio dogovoren tajni sastanak između kardinala Tisseranta i mitropolita Nikodima. Godine 1964., papa Pavao VI. složio se s prelatom, odgovornim za ponovnu razradu poglavlja u Gaudium et Spes o ateizmu, kako treba izbjegavati svaku osudu komunizma. Ohrabrio ga je govoreći mu: ‘Da, to je u isto vrijeme delikatno i neophodno’. Urednici dokumenta su tvrdili da osuda ne bi bila u skladu s pastoralnim karakterom Koncila i da bi predstavljala prepreku ‘dijalogu’ s komunističkim režimima.
Tradicionalistička ‘Međunarodna skupina otaca’ uputila je apel ostalim ocima Koncila, od kojih im se pridružilo 334, žaleći se da komunizam nije osuđen. Peticiju koja se sastoji od modi (izmjena i dopuna) otaca, zajedno s njihovim potpisima, predali su monsinjori Proença Sigaud i Lefebvre posljednjeg dana utvrđenog za takvu komunikaciju. Još 71 otac potpisali su je 10 dana kasnije, a još 30 početkom studenog. Međutim, zakašnjenje u pristizanju ova dva dokumenata nije ih diskvalificiralo iz razmatranja od strane dotičnih Povjerenstva, budući da su se oni ubrojili u „pristajanje” na 335 već unesenih amandmana.
Peticija je stigla do monsinjora Achillea Glorieuxa, no on ju nije uspio prenijeti komisijama koje su radile na završnom dokumentu. Otac Wiltgen, autor knjige Rajna teče u Tiber, Povijest Drugog vatikanskog sabora, opisao je činjenicu kako je jedan čovjek uspio spriječiti da dokument takve važnosti ne stigne do komisije kojoj je službeno upućen, kao veliku tragediju i ogroman skandal.
Monsinjor Achille Glorieux – tvrdio je da su peticije biskupa (kojima se moli Sabor da osudi komunizam) stigle nakon roka, što je tajnik Sabora monsinjor Felice odmah pokazao lažnim.
Nadalje, pokazalo se da kardinal Tisserant nije čak ni pozvao nadležnog predsjedničkog savjetnika da ispita prigovor, jer, kako je kasnije objasnio Papi na sastanku u Papinoj studiji 26. studenoga, kardinal Wyszynski, član Vijeća, se nepopustljivo protivio komunizmu. Svi članovi ovog sastanka, koji su činili i kardinal Cicognani, te monsinjori Garrone, Felice i Dell’Acqua, složili su se da Sabor ne treba obnoviti osudu komunizma.
Sada znamo da žalbe otaca nisu prihvaćene, a komunizam nije izričito osuđen. Očevi Međunarodne skupine upozorili su kako će: „…sutra Koncil biti ukoren – i to s pravom – zbog šutnje o komunizmu, što će se shvatiti kao znak kukavičluka i popuštanja”. Nadbiskup Lefebvre je naknadno napisao: ‘Odbijanje ovog pastoralnog sabora da izda bilo kakvu službenu osudu komunizma dovoljno je da ga osramoti za sva vremena, kad se misli na desetke milijuna mučenika, na ljude čija je osobnost znanstveno uništena…’.
Monsinjor Garrone je upozorio da osuda komunizma ne bi bila ‘pastoralna’, kao da se pastoral sastoji samo od upravljanja unutarnjim poslovima Katoličke Crkve. No, primarno značenje pastorala mora se vidjeti u navještaju istine i morala i osudi zablude i zla, propovijedima koje treba uputiti ne samo katolicima, nego i cijelom svijetu. Primjer je stalna osuda slobodnog zidarstva od strane Crkve u prošlosti. Zbog toga bi osuda komunizma doista bila izrazito pastoralna, kao osuda njegovog zla i upozorenje katolicima da ga ne podržavaju.
