Prije pedesetak godina, tadašnji vlč. Joseph Ratzinger i Ida Friederike Görres gledali su ekvivalent svog vremena kao livestream eksploziju Crkve u Europi. I postavljali su ista pitanja o “reformatorima” u Crkvi, pitanja koja mnogi danas postavljaju:
„Zašto su tako optimistični u pogledu svojih nastojanja koja očito vode padu Crkve? I zašto ti ljudi ostaju u Crkvi koju tako jasno preziru?
Početkom 70-ih, Ratzinger je bio mladi prelat u usponu, a Görres je bila starija književnica i katolička aktivistica na kraju života. Životi su im se ukrstili. Ratzinger i Görres vodili su prepisku od 60-ih do njezine smrti 1971., kada je Ratzinger održao hvalospjev na njezinu sprovodu.
Kad je riječ o uništavačima Crkve 70-ih, Ratzinger je uočio da je optimizam “reformatora“ njihova središnja karakteristika. Razvio je tri hipoteze kako bi objasnio njihov optimizam. U govoru koji je Ratzinger održao o nadi (1986.), upotrijebio je Crkvu u Nizozemskoj u ranim 70-ima kao jednu od slučajeva nespojive nade i optimizma. Opisao je i ustvrdio da je stanje Crkve u Nizozemskoj bilo predmet rasprave među subraćom (kolegama teolozima) u to vrijeme.
Nakon posjeta Nizozemskoj, jedan od njegovih kolega donio je izvješće o „praznim sjemeništima, redovničkim zajednicama bez novaka, svećenicima i redovnicima koji okreću leđa svom pozivu, nestanku ispovijedanja, dramatičnom padu posjećenosti sv. mise, itd.“. Ono što je došlo kao “pravo iznenađenje“, rekao je Ratzinger, bio je prevladavajući “optimizam“. Ratzinger je ispričao kako mu je kolega teolog koji se vratio iz Nizozemske rekao:
„Nigdje nije bilo pesimizma, svi su s optimizmom iščekivali sutrašnji dan. Fenomen općeg optimizma omogućio je da se sva dekadencija i destrukcija zaborave: bilo je dovoljno da se nadoknadi sve ono negativno“.
Ratzinger je iznio tri hipoteze za ovaj optimizam pred nedvosmislenim kolapsom.
Prva je bila da bi „optimizam mogao biti samo paravan iza kojeg se krije očaj koji se pokušava prevladati”.
Druga hipoteza, rekao je Ratzinger, „mogla bi biti nešto gore“. Objasnio je:
„Možda je taj optimizam bio način kojeg su se dosjetili oni koji su željeli uništenje stare Crkve i pod krinkom reforme bez puno buke izgraditi jednu sasvim drugačiju Crkvu, Crkvu po vlastitom ukusu“.
Ratzinger je smatrao da bi takvo uništenje bilo „nešto što ne bi mogli pokrenuti da se njihova namjera uočila prerano“. Utvrdio je da ova druga hipoteza zahtijeva dvije vrste optimizma: onaj uništavački i onaj naivnih sljedbenika.
Dakle, slika “javnog optimizma” koju održavaju rušitelji „bila bi način umirivanja vjernika kako bi se stvorila klima u kojoj bi se što tiše mogla razgraditi Crkva i zadobiti vlast nad njom”. Kako bi ovaj drugi pristup bio moguć, smatrao je Ratzinger, bilo je potrebno imati „povjerenje, zapravo sljepoću vjernika koji su se dali uvjeriti lijepim riječima”.
Zaključio je da bi takav „optimizam arogancije otpadništva iskoristio naivni optimizam s druge strane i doista ga namjerno njegovao”. Ova vrsta optimizma bila bi lažno predstavljena kao da „nije ništa drugo nego… božanska krepost nade“, dok je, međutim, „u stvarnosti to parodija vjere i nade“. Ova druga vrsta optimizma, rekao je, bila bi „namjerna strategija za ponovnu izgradnju Crkve tako da … naša vlastita volja“, a ne Božja, „ima posljednju riječ“.
Njegova treća hipoteza bila je da „takav optimizam predstavlja varijantu liberalne vjere u stalni napredak – što je buržoaska zamjena za izgubljenu nadu vjere“.
Ratzinger je zaključio da su vjerojatno na djelu sva tri tipa optimizma, „bez obzira na to što je lako odrediti koji od njih ima odlučujuću težinu (kada i gdje)“.
U tom razdoblju, točnije 1970. pojavila se nizozemska inačica i preteča današnjeg Sinodalnog puta, koju je uočila Ida Görres. U pismu svom prijatelju, benediktincu Paulusu Gordanu, objasnila je kako je svećenik donio materijale iz Crkve u Nizozemskoj. Ona je odgovorila: „S obzirom na materijal, ne mogu razumjeti zašto se u Rimu jednostavno ne proglasi raskol, koji se zapravo odavno dogodio“. Raskol, rekla je, koji je „sada samo prikriven prezirnim formulama diplomacije”. Potom je objasnila zašto s druge strane, u Nizozemskoj, oni koji su suštinski napustili Crkvu ne pokazuju nikakvu želju izaći kroz vrata:
„Gospoda u Nizozemskoj sigurno su dovoljno pametna da znaju da bi, službeno odvojeni, potonuli u ponor nezanimljive beznačajnosti, dok ovako, naravno, nastavljaju i igraju sjajnu senzacionalnu ulogu, a opet, u isto vrijeme, rade kako njima odgovara“.
Vedar optimizam i ljubav prema medijskoj pažnji danas su ponovno vidljivi među entuzijastima Sinodalnog puta u Njemačkoj. Iz godine u godinu sve više Nijemaca napušta Crkvu; ali na Sinodalnom putu su optimističniji nego ikada. Oduševljeni su budućnošću s ređenjem žena, dopuštanjem razvoda, proširenjem sakramenta braka na istospolne parove, itd. I iznose svoje zahtjeve na svakom medijskom kanalu kojem mogu i cijelo vrijeme rade što njima odgovara, a ne ono što Crkvi odgovara.
Sada smo u novoj (tko zna kojoj po redu) epizodi nove sezone tragične sapunice poznate kao „Kriza u Crkvi”. U posljednjoj epizodi, Sinodalni put u Njemačkoj, koji podlo sablažnjava na svom putu, sada prihvaća jedan heretički skup stajališta i to čini sve drskije.
I dok gledamo prijenos ovoga bezobraznog ponašanja uživo, pitamo se: Zašto su ovi ljudi koji teže uništenju tako puni optimizma? Kada će biti dovoljno učinjeno da se de facto raskol javno proglasi? I zašto ovi mrzitelji Crkve ostaju u njoj?
