Nastavljamo s trećim dijelom intervjua biskupa Athanasiusa Schneidera, objavljenom na portalu Catholic Family News, u kojem raspravlja o Sinodi o sinodalnosti:
Što bi bila „ekleziologija Drugog vatikanskog koncila“ i po čemu se razlikuje od tradicionalne katoličke ekleziologije? Što mislite, na koji način će se sadašnja Sinoda koristiti za daljnju provedbu „smjera koji je zacrtao Koncil“?
Drugi vatikanski koncil daje naglasak na izrazu „Božji narod” kao na slici Crkve. Izraz „Božji narod” počeo je označavati ekleziologiju Koncila. Međutim, kardinal Joseph Ratzinger često je tvrdio da je ovaj ključni pojam crkvenosti Drugog vatikanskog koncila pogrešno shvaćen u sociološkom smislu, jer je korišten radi poticanja demokratskih struktura u Crkvi i opravdanja „vladavine većine” kao rezultata rasprava na sinodalnim sjednicama. Kardinal Ratzinger je izjavio da se „u Novom zavjetu pojam ‘Božji narod’ (uz možda jednu ili dvije iznimke) odnosi samo na Izrael, odnosno na narod Starog saveza. To nije koncept koji se izravno odnosi na Crkvu”.
Izraz „smjer koji je zacrtao Koncil” sadrži uvredljivo tumačenje koncepta „Božjeg naroda” iz baštine Drugog vatikanskog koncila kao alata za stvaranje „drugačije Crkve” od one koja je živjela nepromjenjivo kroz stoljeća. Kardinal Ratzinger je s pravom naglasio nužnost vjernosti onome što nam je predano, važnost takozvane „demokracije pokojnih”, to jest „demokracije svetaca”:
„U Crkvi postoji još jedan element kao dodatak primjeru koji nam daje državno pravo (a značajan je i za Crkvu), a to je činjenica da Crkva ne živi samo u ovome trenutku, nego ona živi i dijakronično. To znači da svi, pa i umrli, žive i da su dio Crkve, te da se uvijek svi moraju uzimati u obzir za bilo kakvo određivanje većine u Crkvi. Primjerice, u Sjedinjenim Američkim Državama jedan dan imamo Reaganovu, a drugi dan Clintonovu administraciju, i tko god sljedeći dođe uvijek izmijeni ono što je njegov prethodnik napravio i radio; tako da počinje ispočetka. Ali tako nije u Crkvi, jer ona živi svoj život upravo od identiteta svih naraštaja, od identiteta koji nadilazi vrijeme, a njezinu stvarnu većinu čine sveci. Svaka generacija nastoji se pridružiti svecima i svaka daje svoj doprinos, ali to može samo ako prihvati taj veliki kontinuitet i uđe u njega na ispravan način“.
