U nešto više od godinu dana, gledamo kako oni katolici, koji su se nadali potencijalno katastrofalnom popuštanju nauka Crkve i pastoralne prakse o braku, sve oštrije i otvorenije rade na ostvarenju tog cilja.
U listopadu prošle godine “izvanredna” Biskupska sinoda o obitelji i kontroverzni Relatio post disceptationem bili su važni koraci u tom smjeru. Današnje zbunjujuće i žestoke rasprave koje se odvijaju među klerom, ali i laicima, svjedoče kako je mnogo toga stavljeno na kocku. Ako zagovornicima promjena sve bude išlo po planu, Sinoda koja slijedi u listopadu, i papa Franjin postsinodalni dokument koji bi trebao izaći kratko vrijeme nakon toga, trebali bi okončati proces onako kako su ga zamislili.
Nema sumnje kako će, ako uspiju, i ostali elementi katoličkog moralnog učenja biti na meti isto onako kako je bilo učenje o braku, a posebno pitanje njegove nerazrješivosti. U značajnoj mjeri, u stvari, to se već događa. Zato je i više nego važno da svi katolici razumiju argumente koji se sada promoviraju u korist mogućih promjena.
Po mom mišljenju, oni se svode na tri.
- Pravoslavna crkva u nekim okolnostima dopušta vjernicima u drugom braku, čiji prvi brak nije poništen, primanje pričesti. Kako pravoslavci to čine, mogli bi i mi.
- Nauk Crkve o nerazrješivosti braka nije doveden u pitanje. Samo se razgovara o pastoralnoj praksi, a ne i doktrini.
- Učenje Crkve je istinito, ali je ideal a ne pravilo, pa postaje nerealno i nerazumno tvrditi da obični ljudi mogu dosljedno živjeti te ideale. Crkva treba pokazati suosjećanje za ljude s problemima, kako ih se ne bi opterećivalo s pravilima koja su im teško ostvariva u životu.
Razmotrimo sad te argumente jedan po jedan.
1. Prvo, Pravoslavna crkva dopušta vjernicima u drugom braku primanje pričesti. Najbolji odgovor na to je i najjednostavniji: Pa što onda? Lako je zamisliti mnogo primjera gdje druge crkve vjeruju u stvari koje su u sukobu s onim što Katolička crkva vjeruje i radi. Slijedi li iz toga da ostale crkve moraju biti u pravu, a Katolička crkva mora biti u krivu?
Da, Katolička crkva može učiti od drugih crkava (kao i što druge crkve mogu učiti i od Katoličke crkve). No, argument za odbacivanje katoličkih uvjerenja i prakse u korist tuđe prakse mora biti rigorozniji nego jednostavno reći “Oni to čine, zašto ne bi i mi.”
Ovo je pogotovo važno jer bi predviđene promjene dovele Crkvu u sklad s konvencionalnom praksom sekularne kulture. U sadašnjoj situaciji, promjene koje se nude izravno se kose s Kristovom oštrom izjavom da onaj tko ostavlja svog supružnika pa se oženi drugim, “čini preljub” (Mt 19, 9). Sigurno ona nosi veću težinu nego “oni to rade, zašto ne bi i mi”.
2. Što se tiče izjave da se radi o pitanju pastoralne prakse, a ne doktrine, takva racionalizacija ne može proći. Pastoralna doktrina i prakse se razlikuju, ali nisu odvojive. Kako je njujorški kardinal Timothy Dolan nedavno rekao: “nauk i pastoralno djelovanje su neodvojivo povezani”. I ne samo to, dodao je, “svrha pastoralne prakse je vjerno prezentirati istinu Evanđelja upravo kao radosnu vijest za današnje obitelji.”
Istina, postoje neki jako teški slučajevi koji su ovdje uključeni – žene, posebno, one koje su bile nevine strane u raspadu svog prvog braka, koje su se udavale za dobro svoje djece, a koje sada zaista pate jer ne mogu primiti sakramente. Zbog njih norme i postupci za poništenje braka zahtijevaju neka preispitivanja, kao i potrebu da se tim ljudima ponudi sva legitimna pastoralna briga koju je Crkva u stanju pružiti. No, ništa od toga ne smije biti na štetu doktrinarnog integriteta.
3. Konačno, tu je i ideja da je nedjeljivost ideal, ali ne i pravilo. Prednost ovog pristupa onima koji ga zagovaraju je što su u mogućnosti reći kako iskreno prihvaćaju doktrinu – o kontracepciji ili nerazrješivosti ili o ćemu god – dok se u isto vrijeme poriče njihova obvezujuća snaga za sve. Ako prihvaćamo ovakve postavke za nerazrješivost braka, onda bi se one mogle uskoro proširiti i na ostala pitanja: npr, laganje radi prikrivanja neke pogreške, ulazak u preljubničku avanturu, abortiranje ozbiljno deformiranog fetusa, ubijanje zarobljenika u vrijeme rata, i još mnoga druga pitanja.
Papa Franjo je nezaboravno opisao Crkvu kao poljsku bolnicu koja neprestano liječi one ranjene u bitci. Važno je napomenuti, međutim, da je znatno razvio ovu metaforu u svom govoru na kraju sinode u listopadu kada je, uz ukor rigidnosti, također upozorio na
“napast destruktivne dobrohotnosti, koja u ime lažnog milosrđa povija rane bez prethodnog liječenja; koja govori o simptomima, a ne uzrocima i korijenima. Napast je to „dobrohotnih“, zabrinutih i takozvanih „progresivaca i liberala“-
pojasnio je Papa.
Priznali to oni ili ne, to je ono što zagovornici slabljenja nauka i popuštanja u pastoralnoj praksi upravo zagovaraju, a sve kako bi dali ispriku vjernicima koji su razvedeni i ponovno vjenčani bez poništenja braka. Nadajmo se da u tome ne će uspjeti.
