Od davnine je posipanje pepelom ili prašinom po sebi bio znak tuge.
Postoje brojni primjeri toga u Starom zavjetu. Sveto pismo nam govori da su Jošua i vođe plemena to učinili (Jš 7,6). Prorok Jeremija zapovijeda da ljudi trebaju žaliti na ovaj način (Jer 6,26). Prorok Ezekiel se također poziva na ovu praksu (Ez 27,30).
Štoviše, ovaj običaj nije bio ograničen samo na Židove. Job (Job 16,16), njegovi prijatelji (Job 2,12) i Ninivljani (Jon 3,6) – se spominju u četvrtoj molitvi koja blagoslivlja pepeo na dan Pepelnice – svi su pogani, ali su imali slične rituale.
U Ilijadi (XVIII, 23), kada je Ahilej saznao za Patroklovu smrt „uzeo je tamnu prašinu koju je prosuo po glavi i onečistio svoje lijepo lice, a na mirisnu tuniku je pao crni pepeo. On je ležao ispružen u prašini…”.
Ali zašto su pepeo ili prašina prikladni simboli za izražavanje tuge? Možda zato jer su to neukrašene stvari, predstavljaju materiju bez ikakvih pretenzija. Osnova je, jednostavna, gotovo elementarna. Tako se čovjek osjeća kada doživi duboku tugu. Čovjek se osjeća poništeno, lišen svega, ogoljen do same srži. Postoji dakle podudarnost između pepela ili prašine i iskustva duboke tuge što ih čini prikladnim znakom tuge.
U skladu s ovom simbolikom i spomenutom povijesnom praksom, upotrebu pepela ili prašine zapadni (latinski) kršćani su usvojili kao znak tuge, posebno kao znak tuge zbog svojih grijeha. Sa svoje strane, ispravna, zdrava kršćanska tuga zbog grijeha uključuje pokajanje, odlučnost da se život preuredi daleko od grijeha i prema Bogu. Također, u ovom svjetlu, pepeo ili prašina su prikladni simboli kršćanskog pokajanja, jer podsjećaju na konačnu sudbinu svih onih materijalnih stvari koje, griješeći, budu stavljene ispred ili na mjesto Boga.
Bez obzira koliko velike mogu biti materijalne stvari, na kraju će biti svedene na pepeo, prašinu ili male čestice hrđe, prepuštene moljcima, crvima itd.
Kada se pepeo za Pepelnicu priprema spaljivanjem palminih grančica s Cvjetnice (od prethodne godine), neke su palmine grane oblikuju kao križevi, cvijeće ili drugi kreativni dizajni. Progutane su u vatri, pretvorene su u pepeo, a nakon što postanu pepeo, više se ne može razlikovati jednostavne i oblikovane palmine grančice, bez obzira na to koliko su mogle biti ukrašene.
Isto vrijedi i za ljudska tijela. Crvi i drugi čimbenici pretvorit će svako ljudsko tijelo u prašinu, bez obzira koliko lijepo bilo, bez obzira koliko bogato bilo ukrašeno, bez obzira na to koliko je bilo u formi. Ovaj osjećaj je izražen formulom koja se tradicionalno koristi tijekom nanošenja pepela: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“. Ako nekako nešto preživi netaknuto do posljednjih vremena bit će pretvoreno u pepeo sveopćom vatrom koju je predvidio sveti Petar u svojoj Drugoj poslanici (2 Pet 3,7).
Posipanjem pepela na Pepelnicu, Crkva obilježava svoju djecu znakom koji bi izvana trebao izražavati njihovo unutarnje raspoloženje žaljenja zbog grijeha i pokajanjem zbog toga. Ako vjernici žele plodonosno primiti pepeo, onda bilo bi dobro da unaprijed njeguju tu tugu i pokajanje.
To će ih usmjeriti u ispravno raspoloženje ne samo da prime pepeo, već i da dobro provedu četrdesetodnevno razdoblje pokore Crkve tijekom kojega bi trebali popraviti živote i nastojati pravilno urediti svoje odnose s Bogom i materijalnim stvorenjima.
