Jeste li primijetili da otvoreno neprijateljstvo prema kršćanima raste kako moderna kultura postaje sve više samoproglašena kultura „otvorenog uma“?
Tijekom stoljeća je u nekim slučajevima neprijateljstvo prema kršćanima nastalo zbog odanosti naroda lažnim bogovima ili – kao što znamo iz pobune srebrara u Efezu, o kojoj se govori u Djelima Apostolskim (19 poglavlje)– zbog financijskih prednosti promicanja poganskog štovanja. Češće je, naravno, temeljni uzrok kršćanskog progona bilo kršćansko svjedočenje moralnog života. Ovaj razlog je jako naglašen u sekularnim društvima, a bio je važan u poganskim društvima koja su bila duboko sekularna jer nisu štovala Boga koji božanstveno djeluje kroz milost i brine se o tome da se ponašamo moralno.
Poganske religije usredotočile su se na rituale koji su trebali umiriti moralne hirove bogova. Nema govora o tome da postanemo sličniji Bogu. Nema fokusa na preobrazbu života. Nema interesa za bilo kakvo transformativno konačno blaženstvo – ništa što ide dalje od nejasnih mitova o zagrobnim životima. Pogani su se zgražavali jer su kršćani odbacili te „bogove“ kao manifestacije đavla, a poganima se činilo da će takav nedostatak poštovanja izazvati božanski gnjev, prijeteći sigurnosti i prosperitetu ovdje na zemlji. Ali iznad svega, zgražaju se nad kršćanima jer oni svjedoče protiv nemorala. Kršćani nisu mogli izbjeći odbacivanje poganskog stila života, podsjećajući svoje bližnje da je taj način života na mnogo načina i naravno i nadnaravno nedostojan njihove ljudske naravi.
Dok filozofske „religije“ kao što su konfucijanizam i budizam mogu promicati ne preveliku netrpeljivost prema kršćanstvu, isto tako ne mogu ni potaknuti veliko zanimanja za kršćanstvo. Kod Hinduizma je drugačija situacija; klasificirao bih je kao suštinski pogansku religiju, prepunu apsurdno odbojne mitologije, ali je još uvijek vrlo široko prihvaćena na indijskom potkontinentu, pa nije iznenađujuće vidjeti da Hindusi neprestano napadaju kršćane. Islam je, naravno, zaseban slučaj. Ima neke elemente posuđene iz židovstva i kršćanstva (kao što su monoteizam, moralni kodeks i snažan osjećaj za zagrobni život) i neke elemente posuđene iz poganstva (kao što su senzualni pojmovi blaženstva). Nažalost, njegova ratoborna doktrina i neprijateljstvo prema kršćanstvu nalaze puno potpore i u njegovom osnivaču i u Kur’anu.
Ali u današnjim sekularnim društvima je samo po sebi evidentno da se najvažniji izvor neprijateljstva drugih religijskih i ideoloških skupina prema židovstvu i kršćanstvu nalazi u svjedočenju judeo-kršćanske tradicije protiv nemorala i/ili žeđi za svjetovnom superiornošću koju karakterizira poganski i ateistički pogled na život. To neprijateljstvo dostiže vrhunac kada je usmjereno protiv Katoličke crkve, koja čak i u svojoj slabosti služi kao frustrirajuće trajni institucionalni svjedok istine o Bogu i čovjeku. Jedina stvar zbog koje su kršćani gotovo univerzalno osuđivani je njihovo odbijanje da najveći prioritet daju ovom svijetu i užicima ovoga svijeta. Kao izravan rezultat, zajedno sa Židovima koji su im prethodili, oni su okrivljeni – oni postaju žrtveno janje – za svaki društveni, ekonomski i politički neuspjeh.
Ova uloga žrtvenog janjeta proizlazi izravno iz prirode ljudske krivnje. Kada uzmete u obzir da je katolicizam usamljen u judeo-kršćanskoj tradiciji jer ima ogromnu strukturu, zajedno sa svojim vlastitim kohezivnim upravljanjem i jasnom poviješću svjedočenja koja je oblikovala toliki dio svijeta kakvog ga poznajemo danas, onda nije čudo da suvremene muškarce i žene uznemiruje i dovode do bijesa kršćanska svjedočanstva, dok se oni nastoje vratiti poganskom načinu života. Drugim riječima, baš kao i poganski Rimljani u svoje vrijeme, moderni sekularisti neprestano nastoje eliminirati svjedoke kršćanstva bez obzira na cijenu. U tome ih psihološki goni, bez ikakve moguće sumnje, zasljepljujuća težina krivnje i poricanja.
Pravednost zahtijeva da skandale u kršćanstvu prepoznamo kao dodatni motiv. Ne samo da je opći skandal kršćanske podjele uvelike umanjio učinkovitost kršćanskog svjedočenja tijekom posljednjih petsto godina, već nema sumnje da je gađenje nad seksualnim zlostavljanjem djece potaklo daljnji prezir prema Crkvi i njezinom kleru. U jednom smislu to je iracionalno, jer problem nije svojstven samo Crkvi — pa čak nije ni toliko raširen u Crkvi kao u širem društvu. Ali ako netko tvrdi da bi se Crkva trebala držati viših standarda, katolici se teško mogu protiviti.
Ipak, nije ovdje riječ samo o moralnosti. Svaki skandal daje dodatne razloge za omaložavanje Crkve, odlazak vjernika i oduzimanje crkvenog bogatstva, te se tako dodatno umanjuje učinkovitost crkvenog svjedočanstva protiv modernog poganskog načina života. Kako Crkva zbog svojih problema ne može biti onakva kakva bi trebala biti no, istovremeno, ne može izbjeći kontinuirano svjedočenje protiv poganstva koje nalazi svuda oko nje (pa čak i među svojim članovima), Crkva će uvijek biti žrtveno janje za one koji je preziru ponajviše zato što moraju, poput postavke unutarnje sigurnosti, dok odbijaju poslušati moralne obveze koje nadilaze zahtjeve opće kulture čiji su dio.
Napadi, politička ograničavanja, uništavanje imovine, isključenja iz škola i sveučilišta— su nastali u kulturama koje imaju osobni interes utišavanja kršćanske poruke. Jer bez obzira na sve propuste Crkve i njezinih članova, temeljnija istina ostaje da „tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova” (Iv 3,20). Samo to je dovoljno da se objasni otvoreno neprijateljstvo svake druge religije, ideologije i grešnika koji još uvijek pokušava zaštititi svoje lažne ideale. Ili da citiram u cijelosti:
„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena“ (Iv 3, 16 – 21).
U posljednje vrijeme rado citiram rečenicu iz Evanđelja po Ivanu (16, 33), gdje naš Gospodin kaže: „To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“. Jedna od zapanjujućih stvari u vezi s kršćanstvom je da kršćani rijetko progone pripadnike drugih religija, rijetko sudjeluju u nasilju nad njima, rijetko im nastoje oduzeti njihova prava i rijetko ih pokušavaju prisiliti da prihvate Krista. Za Crkvu je, naravno, prisilno prihvaćanje besmisleno, pa ona nikada nije pristajala na ništa od toga. Duga povijest katoličkog misijskog rada ne zna ništa o tome, a katolici koji su sudjelovali u takvom misionarskom nasilju su rijetki.
Ako sumnjate u ovo, potičem vas da potražite bilo kakvo katoličkog nasilja koje se čak i izdaleka može usporediti s mučeništvom kršćana od strane Rimljana iz prvih stoljeća, islamskim ratovanjem od osmog do petnaestog stoljeća ili ideološkim masakrima novijih stoljeća i na Istoku i Zapadu. Ovdje govorim o brojnim kršćanskim mučenicima u Kini, Japanu i drugdje na Dalekom istoku; a da ne spominjemo mučeništva i masakre od strane velikih modernih sekularnih pokreta za ljudski napredak – Francuske revolucije, nacizma i komunizma.
Moramo zapamtiti da oni koji čine zlo mrze svjetlo, čak i do te mjere da ovaj izraz Isusa Krista primjenjujemo na naše vlastite slabosti. Ova psihološka činjenica jedan je od najvećih problema ljudskog bića i daleko najveći problem kada je u pitanju neprijateljstvo prema Katoličkoj crkvi. To je problem uvećan i pogoršan našim vlastitim grijesima. Koliko god to bilo nelogično, posebno će katolici biti osuđeni ne samo zato što ne slijede moralna učenja Crkve, već i zbog toga što ih ne ispunjavaju. Uzmimo najupečatljiviji trenutni primjer, Crkva će u isto vrijeme biti osuđena zbog svoga nauka o seksualnom moralu i zbog propusta jednog broja svećenika da se pridržava ovoga nauka. Takva mržnja, kada jednom shvatimo njezin izvor, je razumljiva koliko i neizbježna.
Usput, jeste li primijetili da otvoreno neprijateljstvo prema kršćanima raste kako moderna kultura postaje sve više samoproglašena kultura „otvorenog uma“? Danas se uskogrudnost, naravno, definirana kao privrženost istini. Naglašavam da to ne odgovara svjesnom napredovanju. Ali bez obzira na to pouzdajte se u Gospodina našeg, i molite se još jače; jer oni koji se zalažu za zlo zaista mrze svjetlo. A bez Kristovog (i našeg vlastitog) milosrđa, ono ih može čak i nasmrt prestrašiti.
