Cjelovita obrana života i braka u svom njihovom integritetu nužno uključuje prihvaćanje i vjerovanje u neposredno stvaranje čovjeka i svega što nas Bog uči u prva tri poglavlja Knjige Postanka- da je Bog stvorio čovjeka posebnom intervencijom na svoju sliku i priliku.
Moramo se držati učenja i naputaka Papinske biblijske komisije od 30. lipnja 1909., u kojoj je utvrđeno da su prva tri poglavlja knjige Postanka prvenstveno povijesne i temeljne doktrine kršćanstva; ona nisu kompilacija mitskih pripovijesti ili samo “istina” u nekom neodređenom “religijskom” smislu. Istina o stvaranja u Bibliji je izražena kroz snažne poruke proroka, molitve psalama, liturgiju i u mudrosnu književnost Starog zavjeta (vidi Katekizam Katoličke Crkve, 288). Crkva uči u svom Magisteriju da je „Istina o stvaranju tako važna za cio ljudski život da je Bog u svojoj ljubavi želio svome Narodu objaviti sve sto treba o tome znati za spasenje.“ (KKC 287).
Dakle, ova važna izjava utvrđuje našu vjeru u povijesnu prirodu Postanka. S početkom stvaranja Bog je uspostavio povijesni slijed događaja. Prva tri poglavlja knjige Postanka treba čitati u “Kristovu svjetlu, u jedinstvu Svetoga pisma i u živoj Predaji Crkve, te rijeci ostaju glavni izvor za katehezu o tajnama “početka”: o stvaranju, padu, obećanju spasenja.” (KKC 289). Stvaranje je prvi Božji dar, Njegovo primarno čudo. Prvo imamo stvaranje duhovnih stvorenja, onda materijalnog svijeta dizajniranog da služi čovječanstvu kao našem staništu, a na kraju je svoje djelo okrunio stvaranjem muškarca i žene.
Čovjekovo stvaranje
Svi oblici teorije evolucije zahtijevaju potpuno odbacivanje Božje objave o stvaranju praroditelja. Postanak govori o Božjem stvaranju Adamovog tijela iz praha zemaljskog nakon čega mu je u nosnice udahnuo dah života. Također govori o Božjem oblikovanju Evinog tijela od Adama i njenom predstavljanju Adamu kao one koja mu treba biti „na pomoć“. Crkveni Oci i Naučitelji Crkve smatrali su da je Bog stvorio Adamovo tijelo zajedno s njegovom dušom. Rezimirajući patrističkih nauk, Sveti Ivan Damaščanski je napisao: “Od Zemlje je formirao njegovo tijelo i po udahu mu je dao racionalnu i razumnu dušu, za koju možemo reći da je božanska slika…“(Sveti Ivan Damaščanski, O pravovjerju 2,12). Učiteljstvo Crkve je vrlo jasno u afirmiranju zajedničkog podrijetla ljudskog roda, doslovno tumačeći učenje Djela apostolskih “od jednoga sazda (Bog) cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje” (Dj 17, 26; KKC 360-361). Kao posljedica ovog učenja potpuno se odbacuje teorija poligenizma po kojoj čovjek ima mnogo različitih predaka. Kako Sveti Ivan Zlatousti rječito pokazuje, čovjek je u središtu stvaranja, a Bog za njegovo otkupljenje nije poštedio ni svog vlastitog Sina (usp. Sv Ivan Zlatousti, u Govoru o Postanku- Sermo 2, 1: PG 54, 587D-588a).
Prihvaćanje teorije evolucije nas dovodi do razmišljanja i uzimanja u obzir da novo začeto ljudsko biće prolazi kroz različite faze razvoja, sukladno onima opisanim u teoriji evolucije živih bića, i po kojoj tek na kraju tog procesa ljudski embrij postaje čovjek. Ova tvrdnja dovodi do prihvaćanja pobačaja u prvim mjesecima trudnoće. Ovo je potpuno neprihvatljivo jer je Isus Krist bio model kojeg je Bog imao na umu kada je stvarao Adama, a On je bio potpuno ljudsko biće od trenutka Njegovog utjelovljenja. Sveti Maksim Ispovjednik (6.st.) je držao (u II Ambigua 42) da je Isus bio čovjek poput nas u svim stvarima osim u grijehu i stoga njegovo preuzimanje naše ljudskosti od trenutka Navještenja označava da smo i mi, također, postali potpuno ljudsko biće od trenutka našeg začeća.
Ako je Kristova ljudskost bila model za naše prve roditelje, to znači da moramo odbaciti mišljenje da je tijelo naših prvih roditelja moglo biti i tijelo primata koje je “evoluiralo” na takav način da je moglo “primiti” ljudsku dušu. Puno je razumnije vjerovati u skladu s učenjem iz Postanka da je Bog stvorio posebno tijelo koja bi primilo ljudsku dušu. Čovjek je radikalno drugačiji od životinja, a činjenica da on dijeli neke elemente s njima služi samo za označavanje beskonačne razlike. Te razlike i superiornost čovjeka su podcrtani u Postanku kada mu se daje vlast nad svim stvorenjima koja naseljavaju Zemlju (Post 1, 26-27).
Prvi vatikanski koncil nas uči da Bog iskazuje svoju savršenost kroz prednosti koje daruje svojim stvorenjima. Očito je da je glavni korisnik stvaranja čovjek, tako da može kroz svoje iskustvo savršenog stvorenja slaviti Boga te mu se jednog dana pridružiti u vječnoj nebeskoj liturgiji.
Brak i stvaranje
U ulomku o braku u knjizi Postanka imamo temeljnu objavu o nerazrješivosti braka. Nakon predstavljanja Eve Adamu, i čuvši njegov odgovor, Gospodin kaže “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.” (Post 2, 24). Isus će kasnije navesti ovaj tekst na autoritativni način kada se bude usprotivio onima koji zagovaraju razvod, rekavši “Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.” (Matej 19, 4 -6).
Moramo shvatiti kako „brak nije djelo slučaja ili plod razvitka nesvjesnih prirodnih sila: to je mudra ustanova Stvoritelja, kojoj je svrha da u čovječanstvu ostvaruje Njegovu zamisao ljubavi. Kao posljedica toga, muž i žena, kroz djela uzajamnog samodarivanja, koje je njima vlastito i isključivo, bračni drugovi teže za takvim zajedništvom osoba kojim se međusobno usavršavaju da surađuju s Bogom u rađanju i odgajanju novih života.“ Humanae Vitae, 8.; 25. srpnja 1968).
Pad
Važno je razumjeti središnju prirodu temeljne doktrine tragičnog pada naših praroditelja: “Crkva, koja ima misao Kristovu,dobro zna da se ne može dirnuti u objavu o istočnom grijehu, a da se ne ugrozi Kristovo otajstvo.” (KKC 389). Na isti način ne možemo mijenjati objavu koju smo primili o stvaranju. Naši prvi roditelji su prvi pali u zamku negativne slobode, koristeći slobodu kako bi se odvojili od Božje ljubavi. Željeli su biti kao Bog, kako bi oni odredili što je dobro i zlo, što je pravedno a što nije. A ovo je možda jedan od glavnih problema suvremenog društva koje želi zamijeniti objektivan Božji zakon sa subjektivnim pristupom stvarnosti te naziva dobrim ono što je zlo i neprirodno. Moderna sloboda se može definirati kao luciferska sloboda – sloboda neprijatelja čovječanstva koji je odbio služiti Bogu. Ali nakon pada Bog nas nije ostavio bez nade jer je u petnaestom retku trećeg poglavlja Knjige Postanka, kojeg crkveni oci smatraju protoevanđeljem, obećao Otkupitelja.
Monsinjor Ignacio Barreiro-Carámbula
