Tijekom posljednje dvije generacije, katolike nije poticala samo sve jača svjetovna kultura već i velik broj vlastitih svećenika i biskupa na „veće suosjećanje i obzirnost“. Pravilno namijenjeno, ovo je uvijek dobar savjet. No, u najčešćem kontekstu čini se da je poanta obeshrabriti ljude da zle postupke nazivaju grešnima ili da im se suprotstave.
Doduše, ispada da izbor zlih djela koja trebamo opomenuti sa „više obzirnosti“ vršimo vrlo selektivno. Oni koji pokazuju bilo kakvu nebrigu prema okolišu, su naravno, automatski osuđeni kao grešni. Neuspjeh prokazivanja takvih grijeha na svakom koraku je težak propust koji postavlja pitanja o samoj našoj čovječnosti. Ali, oni koji se protive kulturno prihvaćenom grijehu – posebno seksualnim grijesima koji potkopavaju osobni integritet, uništavaju obitelj i vode izravno do ubojstva nerođenih – se smatraju „mrziteljima“ koji moraju naučiti „ljubiti“.
Katolici imaju tradicionalni izraz koji zauzima pravilan stav: „Mrzi grijeh, ljubi grešnika“. No, najčešće se osobi koja mrzi grijehe koje voli dominantna kultura zamjera što je neiskrena, uskogurdna, sebična, osuđujuća i (Bože pomozi) dogmatična. Drugim riječima to je pogrešno, ponavljam pogrešno. Objašnjenje svega ovoga je očito zaslijepljenost. Ukorijenjena je u onom „poštovanju osoba“ zbog kojeg hvalimo ono što naši „bolji idoli“ odobravaju i osuđujemo ono što naši „bolji idoli“ osuđuju. Ali kako da pokažemo neistinitost ovog jednostranog i moralno beskorisnog poticaja da „budemo obzirniji i suosjećajniji“? S druge strane, ne bismo li svi mi trebali neprestano rasti u ljubavi?
Ljubav nije emocija
Problem je, naravno, u tome što o ljubavi često razmišljamo kao o osjećaju osobne topline i afirmacije prema drugome, osjećajima koji se čine suprotni nastojanju pružanja kritike ili ispravka. Trenutak razmišljanja trebao bi pokazati neistinu ovog načina razumijevanja. Roditelj ispravlja i disciplinira dijete upravo iz ljubavi, a nama je u Božanskoj objavi izravno rečeno da „koga Jahve ljubi onoga i kori, kao otac sina koga voli“ (Izr 3,12). Dakle, očito je da korekcija zapravo nije nespojiva s ljubavlju. Niti, prema tome, prava ljubav ovisi o emocijama.
Naravno, pri tom treba pokazati da nam je stalo do osobe kako bi smo ponudili korekciju s plodnim rezultatima. A ako na neki način pokažemo da zapravo drugog ne volimo, teško da ćemo uopće imati ikakvo značenje u očima te osobe. Čak i katolici s moralnom okosnicom (osnovom) mogu dopustiti da prezir istisne ljubav, identificirajući grešnika s grijehom i odbacujući oboje kao nedostojne ljubavi. Ali nema opravdanja za uobičajenu pretpostavku da to mora biti slučaj, pogotovo kada se ta pretpostavka tako selektivno primjenjuje na grijehe za koje dominantna kultura tvrdi da su savršeno dobri i prihvatljivi.
Sljedeći aspekt rasprave bi bio: čak i u dominantnoj kulturi, protivljenje favoriziranim oblicima nemorala ne odbacuje se samo kao „nedostatak ljubavi“. Sve se više u našoj terapijskoj kulturi ona doživljava kao strah ili kao bolest. Ali ove glupe karakterizacije, koje nisu ništa drugo doli jezične vratolomije, kako bi se opaki osjećali hrabro i stabilno, služe samo za unapređenje ideje da odbacivanje grijeha i poroka nije samo „ nedostatak ljubavi“, već pokazuje nesposobnost za ljubav (ili čak razlog) kod onih koji su previše psihološki bolesni ili previše prestravljeni da bi bili produktivni građani.
Na takve optužbe- da se radi o bolesti ili strahu kod onih koji podržavaju dobro- mogli bismo uzvratiti da se ljubav često usavršava u patnji (2 Kor 12, 9) i da „savršena ljubav izgoni strah“ (1 Iv 4,18 ). Ali stvarna je poanta sljedeća. Svijet je krenuo ispravnim putem tražeći ljubav – ali se našao na stranputici- iskrivljujući ljubav u pokušaju samoopravdanja. Svijet mora razumjeti što je ljubav i pretpostavljam da bi to trebalo početi s katolicima.
Pa što je ljubav?
Ako taj izraz ne koristimo u oslabljenom smislu kako bismo opisali svoje emocionalne veze i naklonosti, onda voljeti drugu osobu jednostavno označuje voljeti dobro te osobe. Poznanik ili stranac, prijatelj ili neprijatelj, slavna osoba ili beskućnik, ovo je ključ. Ljubiti znači voljeti dobro drugog.
Romantični odnosi, pa čak i brakovi nailaze na ovu definiciju, jer obično započinju s onim što nazivamo „osjećajima“ ljubavi (za koje se nadaju da se mogu dugo čuvati), ali sporije spajaju te osjećaje ne samo s iskrenom i kontinuiranom voljom za dobrobit drugoga, nego čak i sa požrtvovnim opredjeljenjem za drugoga. Jer ta je predanost dobru drugoga suština onoga što znači „ljubiti“ u svakom pojedinom slučaju, bez obzira je li ta ljubav zanosna, lagana ili obeshrabrujuće teška. Štoviše, ova definicija daje ključ za ispravljanje svjetovnih stavova inzistiranjem na tome da je istinska ljudska ljubav, iako se često doživljava da je ljubav dio nekog emocionalnog stupnja, uvijek u osnovi ukorijenjena i u intelektu i u volji.
Da bismo voljeli dobro drugog, očito, mora postojati predanost volje. Ali prije toga, intelekt mora spoznati dobro kako bi volja mogla znati pravi cilj svoga opredjeljenja. Upravo odbijanje svijeta da intelekt angažira u djelu ljubavi – da bi ljubav sveo na osjećaj, slogan ili čak ideologiju – stvara u današnje vrijeme toliko zbrke. Osim te zbrke, teško je razumjeti zahtjev s kojim sam započeo – zahtjev da oni koji se protive nemoralnom ponašanju to prestanu raditi i umjesto toga djeluju na način koji vodi prema ljubavi. Moramo shvatiti da upravo u napuštanju prosudbe dobroga ne uspijevamo voljeti.
Na primjer, znamo da uzimanje droga ili pijenje previše alkohola uzrokuje da osoba izgubi racionalnu kontrolu i da šteti svom tjelesnom zdravlju. I jedno i drugo je zlo, s jedne strane moralno zlo, a s druge strane materijalno zlo. Stoga, onaj koji voli odlučuje voljeti drugoga, odvraćajući ga od zlouporaba droge i alkohola od strane određenih osoba koje ga zlostavljaju, pomažući mu da se oporavi od ovisnosti i upozoravajući druge na zlo. Ili opet, osoba koja obmanjuje, ili samu sebe pohvaljuje, ili krade, ili zloupotrebljava svoju seksualnost, ili šteti ili čak ubija druge, osoba je koja nanosi štetu sebi i drugima čineći zlo. Oni koji uistinu žele dobro toj osobi upozorit će je, uputiti i raditi na promjeni njezinog ponašanja upravo iz ljubavi.
Naravno da je lakše gledati u drugu stranu – i reći: „Pa, to me zapravo ne brine“. To se može pokazati kratkovidnim, čak i pragmatičnim, ali je to daleko ugodniji položaj i onaj koji uopće ne traži moralnu hrabrost. Ne zahtijeva hrabrost jer ne zahtijeva osobni angažman. Ne zahtijeva osobni angažman jer ne želi dobro drugome. Drugim riječima, ili odobravamo ili ne poduzimamo ništa u takvim slučajevima ne zato što volimo, već upravo zato što odbijamo voljeti.
Zaključak
Ali primijetite da ovaj neuspjeh u ljubavi može nastati iz jednog od dva moguća uzroka. Ili smo neuki u dobru, tako što se pravimo previše glupima da bismo bili od pomoći; ili nam nedostaje hrabrosti da djelujemo na način kojim pokušavamo okrenuti drugoga prema dobru. Ono što ćemo pronaći ako nam nedostaje ove hrabrosti jest da ćemo racionalizirati svoj propust kako bi djelovali. Najčešći način racionalizacije je uvjeriti sebe i sve koji će slušati da je to sve zapravo samo nesporazum, strah, mentalna bolest ili bezosjećajno srce koje nas ne navodi prema interveniranju za drugoga i pokušaju da ga potpunije okrenemo prema dobru.
Takvi izgovori su racionalizacija zbog vlastitog moralnog neznanja ili vlastitog moralnog kukavičluka, koji se obično brzo degeneriraju u ono što nazivamo moralnom „podlošću“, odnosno izopačenošću. Ali kada nas sa svake strane uznemiruju dominantni glasovi koji tvrde da s nama nešto nije u redu jer druge želimo izvući iz zla u koje su upali, predlažem da se vratimo onome što je sv. Pavao rekao o istoj temi:
„…u ispraznosti pameti njihove: zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova. Sami su sebe otupili i podali se razvratnosti da bi u pohlepi počinjali svaku nečistoću. Vi pak ne naučiste tako Krista… Zato odložite laž i govorite istinu jedan drugomu jer udovi smo jedni drugima“ (Ef 4, 17-25).
Priznajem da ovo može biti zahtjevan posao. Ali nikada se ne smijemo bojati činiti dobro drugima. Nikad se ne smijemo bojati ljubiti.
