U nedavnom intervjuu s isusovcem paterom Antoniom Spadarom, papa Franjo je izrazio svoje čuđenje zbog potrebe vjernika za tradicionalnom latinskom misom i mladih vjernike koji su joj naklonjeni. Kako je izvijestio Catholic News Service:
Na pitanje o liturgiji, papa Franjo je ustvrdio kako misa reformirana nakon Drugog vatikanskog koncila ostaje, te je “govor o ‘reformi reforme’ greška“. […]
Papa je rekao da ga čudi što je neki mladi ljudi, koji nisu odrasli uz staru latinsku misu, ipak vole.
“A ja se pitam: čemu tolika krutost? Kopajte, kopajte, ta krutost uvijek nešto krije, nesigurnost ili čak nešto drugo. Ukočenost je stav obrane. Prava ljubav nije kruta. “
Toliko toga je krivo rečeno s ovim izjavom da je teško znati gdje započeti.
Prvo se primjeti pljuska papi Benediktu XVI. i njegovim hrabrim naporima oko reforme rimskog obreda tijekom njegovog pontifikata.
Svatko tko je upoznat s liturgijskim prilikama u posljednjih pet desetljeća zna koliko je potrebna reforma Novus Ordo mise. Prevladavanje inovacija uvedenih u liturgiju, od kojih su neke zahtijevale i namjerno oskvrnjivanje mise, bile su u fokusu mnogih u Crkvi u posljednjih nekoliko godina. Ova nastojanje da se ponovno otkrije ‘sveto’ zove se ‘reforma reforme’.
Ali, još me više brinu papini komentari o Tradicionalnoj latinskoj misi.
Papa Franjo se pita zašto je neki mladi ljudi, koji nisu odrastali uz staru latinsku misu, ipak više vole.
Stvarno? Papinstvo ‘pastoralne pratnje’ ne može shvatiti zašto su mladi privrženi tradiciji? Evo jedne ideje: pitajte ih.
Ovo nije prvi put da papa Franjo izražava nedostatak razumijevanja za ovo pitanje. Ono što zabrinjava je njegov očit nedostatak znatiželje.
Tisuće riječi je napisano o oživljavanju tradicije. No, lakše rješenje je jednostavno pitati mlade katolike. To su oni isti katolici koji pružaju otpor sve više sekulariziranoj kulturi, ostali su pravovjerni, otvoreni životu, a u njihovim srcima gori ljubav za Gospodina i Svetu Majku Crkvu.
Tako bogata, duboka duhovnost koja se formira i hrani liturgijom starom dvije tisuće godina zaslužuje veći respekt, a ne odbacivanje i slijeganje ramenima. Tradicionalna liturgija nameće strukturu našeg slavljenja Boga, a ne krutost. Razlika je ključna.
Daleko više danas prevladava krutost umorne ideologije starije generacije, koja ne želi razumjeti samu tradiciju koju su mlađi katolici ponovno otkrili.
Kulturni revolucionari organizirane ljevice tvrde slično kada govore o braku koji je rezerviran samo za jednog muškarca i jednu ženu. To također podsjeća na Kaspera i njemu slične koji nastoje dijeliti svetu pričest onima u smrtnom grijehu.
Vjerni, pobožni katolici koje slave Boga u izvanrednom obliku rimskog obreda ne zaslužuju papinsku psihoanalizu više od onih koji slave misu u redovnom obliku.
Nas, koji smo otkrili ljepotu, sakralnost i duhovnu dubinu tradicionalne mise, ovakvi komentari više i ne iznenađuju. Tvrdnje o krutosti i nostalgiji će se i dalje koristiti protiv nas.
Samo je žalosno što se papina pastoralna pratnja ne proširuje i na pobožne, mlade katolike.
Brian Williams -Liturgy Guy
———
Mnogi u ovoj liturgiji ne vide ništa više od spretno izrežirane kazališne predstave, u kojoj se “glumci”, poput onih u Shakespearovim kazalištima guše pod naslagama debele šminke i neudobnih haljina, trudeći se istodobno impresionirati svoje pomalo nezainteresirane gledatelje. No, mirne duše možemo reći da su takvi pojedinci posve promašili bit ove liturgije. Ona se ne ispražnjava u naslagama zlata i skupocjenih tkanina, već je ona izraz Božje djece, koja žele doći pred svoga Oca u najboljem mogućem izdanju. Tradicionalna liturgija svoj bogati izražaj ne zadržava za sebe, ona se povodi onim zlatnim pravilom, koje je vrijedilo još dok je naš praotac Abel kročio ovom zemljom – Bogu treba dati samo ono najbolje što imamo. Onaj tko u toj Misi nije pao s Otkupiteljem na koljena u Getsemanskom vrtu, tko nije zadrhtao s Marijom podno Kalvarije, i tko nije pri podizanju svete Euharistije kliknuo Prisutnom Bogu u svom srcu: “Gospodin moj, i Bog moj!”, taj uistinu nije ni bio na toj Misi, već na kazališnoj predstavi. Taj i takav pojedinac stoga će vrlo teško razumjeti na što je mislio jedan pobožan svećenik, kada je prije više od stotinjak godina tu istu Misu nazvao “svetom Misom svih vremena”.
[…]
Prosječan vjernik laik ili kakav klerik, ako je uopće bio svjestan postojanja tog obreda, morao je dugo i naporno tragati po zaboravljenim policama knjižnica, ili crkvenih ostava, ne bi li saznao štodog više o ovom časnom obredu. Jednostavno, kao da je ta golema riznica duhovnog blaga Crkve bila zaključana, a netko je u kakvoj prašnjavoj ladici zametnuo ključ.
Više možete čitati na blogu tradicionalnamisa.com
