To je dilema, zar ne?
Morate se zapitati je li itko doista o ovome razmislio.
Sagledajmo situaciju.
Razmotrimo konkretnu stvarnost katoličkog života prije, recimo, 1965. godine.
Koji su aspekti u 2021. godini dopušteni katolicima kao oblici djelovanja i inkorporirani su u njihov život? Što je dopušteno gledati, pjevati, slušati, razmišljati, učiti, formirati i moliti? Ili, možemo čak uzeti u obzir što je od katoličkog života prije 1965. godine dopušteno i predano svijetu da to isto cijeni?
Pa, možemo uzeti za primjer umjetnost, zar ne? To je dopušteno. Možemo proučavati slike, kipove, ikone i freske koje su izradili katolici koji su bili vjernici i ta umjetnička djela su nastala u vremenu katoličke mise prije Drugog vatikanskog koncila. Možemo ih razgledavati na određenim mjestima ili ih, naravno, možemo vidjeti u muzejima. To je uvijek lijepo. O njima možemo pisati knjige i snimati obrazovne videozapise o njihovoj simbolici, možemo staviti njihove kopije u svoje domove, upravo te proizvode katoličkog iskustva prije 1965. godine. To je u redu.
Ti katolici prije Drugog vatikanskog koncila su proizveli mnoga glazbena djela za posebne oblike liturgije u kojima su štovali misu, te samostanske molitve, i to sve na tom starom mrtvom jeziku koji su koristili. Da, napisali su dosta glazbenih djela za te specifične liturgije na tom jeziku. Još ih možete slušati. Naravno, vjerojatno je da ćete ih poslušati u koncertnoj dvorani. Možete ih učiti u školi, naučiti pjevati i svirati kroz vježbu, možete napraviti vlastitu playlistu i dopustiti da note ugodno prođu kroz vaš dom ili u autu na putu do teretane. A možda – ponekad – možete to slušati i u crkvi. Ipak, nemojte steći pogrešnu ideju! Ne zaboravite aktivno sudjelovati!
Što je s crkvama? Baš su lijepe. Naravno, možete vidjeti te strukture izgrađene i oblikovane od tog specifičnog senzibiliteta za taj specifičan način slavljenja mise i obavljanje molitve. Znate o čemu govorim – o oltarima uza zid i svemu ostalome. Možemo ih proučavati i analizirati. Svakodnevno ih možete obići. I, da, ako je crkva otvorena, te nije prodana lokalnom ugostitelju ili evanđeoskoj skupini, zapravo možete otići na katoličku misu u tu crkvu, izgrađenu u skladu s onim drevnim osjećajima o formi i funkciji.
Možemo govoriti o molitvama koje su nastajale i razvijale se kroz stoljeća. Svakako možete imati pobožnost prema onim stotinama svetaca koji su nastali u toj katoličkoj kulturi prije 1965. godine, a koji su proveli svoj život odlazeći ili slaveći tu misu ili te druge liturgijske molitve, čiji su se zapisi i uvidi oblikovali unutar takvog okruženja.
I, da, možete proučavati teologe i duhovne pisce, analizirati ih i učiti od njih – ti muškarci i žene formirani su u tom liturgijskom i duhovnom svijetu, reflektirajući, objašnjavajući i razmišljajući o tome.
Naravno da sve to možete učiniti! To je u redu.
Ako cijeniti ovo nasljeđe, možete klečati u tim crkvama, možete biti u zajedništvu s tim svecima, možete moliti te molitve, možete učiti od tih teologa – sve ste to mogli učiniti na jednom mjestu, ako ste željeli. Mogli ste prisustvovati misama u srednjovjekovnoj katedrali na blagdan srednjovjekovnog sveca, slušati propovjednika i homiliju koja se odnosi na sv. Tereziju Avilsku od strane svećenika koji je možda koristio liturgijsko posude izrađene prije 1965. godine, a mogao se čak i moliti u istom smjeru kao i vi, što je nekad bila norma. To je bilo prije. Možda će tamo biti i malo latinskog. To je u redu….
… sve dok nije… baš ta misa…
Jer to je sada zabranjeno.
To bi bilo kršenje… nekog duha, ili nečega drugog.
Sada bi se moglo reći da postoje grupe koje bi zapravo preferirale da se sve dopuštene aktivnosti zapravo odbace u zaborav i zgrožene su ponovnim, koliko god ograničenim, interesom za izražavanje katoličkog duha prije Drugoga vatikanskog koncila. To smo vidjeli na djelu u posljednjem desetljeću. No, činjenica je, kao što sam već istaknula, da je to njihov tvrdoglav stav, i iako moja stara generacija doista nije znala mnogo o ovoj stvari koju nazivate krunicom i veselo se okupljala oko oltara pjevajući pjesme Raya Reppa i dijeleći tumačenja o vjeroispovijesti koja smo napisali u malim grupama, sigurni u ovu novu eru i kretanja prema naprijed, no to više nije tako.
Naravno da je to bila tema ovoga članka. Dok je Crkva pokušavala za vrijeme papinstva Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. obnoviti neke dijelove nasuprot hermeneutike puknuća, nešto se i događalo. Vjernici su poslušali i odgovarali na obnovu, te stare su se knjige ponovno tiskale, pa se i latinski jezik polako vratio, a vjernici su se pitali o danima oktave i ponovno su se pojavile časne u habitima – kada su časne oko nas – kao što je bilo i u prijašnja vremena.
Što nas naravno dovodi do sadašnje panike (i to istinke panike).
I to na vrlo jednostavno, ali očito vrlo opterećujuće pitanje.
Zašto se svaki aspekt tradicije prije Drugog vatikanskog koncila može prakticirati, osim ovoga?
Sjećate li se tih „najobrazovanijih vjernika u povijesti Crkve?“
Postavljaju… pitanja.
Amy Welborn je autorica je više od dvadeset knjiga o duhovnosti, svecima i povijesti, uključujući i nedavno objavljenu „Knjigu za djecu o katoličkih znakovima i simbolima: ilustrirani vodič kroz njihovu povijest i značenje“. Njena web stranica je www.amywelborn.com
