Ovaj članak Russella Shaw-a, profesora na papinskom sveučilištu Svetoga Križa u Rimu, ovih dana je već objavljen na nekoliko stranica. Moram priznati da mi njegovi argumenti za sazivanje koncila nisu baš uvjerljivi, ali i sve da jesu, moralo bi se konstatirati kako Crkva nije uspjela u svojoj nakan. Dakle,
Zašto nam je bio potreban Drugi vatikanski sabor? Je li nam uopće trebao?
Čuvši ovakva pitanja, većina katolika će na pomisao o Drugom vatikanskom saboru, vjerojatno citirati potrebu obnove i osuvremenjivanje Crkve kao solidne razloge za ekumenski koncili.
Taj odgovor nije pogrešan. No, pola stoljeća nakon Drugog vatikanskog sabora (trajao je između 1962. i 1965.), jasno je kako je imao mnogu veću svrhu, a obnova Crkve i osuvremenjivanje imali su samo sporedne uloge.
Ovo postaje vidljivo kada se uzmu u obzir najčešći prigovori Koncilu:
“Ostali ekumenski koncili su se sazivali kako bi se Crkva suočila s posebnim problemima. Prvi sabori su se bavili krivovjerjima o Kristu. U 16. stoljeću Trent je morao odgovoriti na reformaciju. Na Prvom Vatikanskom saboru u 19. stoljeću Crkva se morala suočiti s izazovnim pitanjima autoriteta pape i biskupa- ali je prekinut i nije mnogo rečeno o biskupima.”
“Za razliku od toga, nije bilo krize koja bi zahtijevala Drugi vatikanski sabor. Do sredine prošlog stoljeća, Crkva je bila snažna i ujedinjena u vjeri. Dakle, ovaj koncil uopće nije bio potreban. Ne bi li bilo bolje da su samo ostavili stvari kakve jesu?“
Ne, ne bi. Crkva se tada suočila s teškim problemom- dapače, on još traje- a Sabor je bio potreban kako bi se s njim uhvatili u koštac. Onda, koji problem? Ni manje ni više nego kriza same modernosti, posebice sveobuhvatnog podrivanja do tad samorazumljivog poimanja čovječanstva i njezine katastrofalne posljedice po vjeru, što je na Zapadu trajalo najmanje stoljeće ili više prije Koncila.
Ovaj proces je imao mnoge uzroke, ali se tri posebno ističu: darvinizam – popularizirao je evolucijsku teoriju koja reducira ljudsku osobu na razinu nešto naprednije životinje; marksizam- čiji je deterministički prikaz povijesti eliminirao slobodu izbora; i ‘frojdizam‘, ne manje deterministički,- koji je objasnio kako je ljudsko djelovanje uvjetovano nesvjesnim impulsima iz libidinoznog djela psihe.
I na kraju- Friedrich Nietzsche, koji je hrabro najavio smrt Boga – odnosno buržoaskog kršćanskog božanstva 19. stoljeća, te predvidio kako je na pomolu novi moral njegovog moćnog ‘Nadčovjeka’. Hitler je navodno prigrlio ovu misao.
Obični ljudi su, razumljivo, sve to upijali sporo, ali ove ideje su bila poput evanđelja za kulturnu elitu Zapada s kraja 19. i početka 20. stoljeća. U dogledno vrijeme filtrirale su se niže do masa- a proces je ubrzan zbog strahota dva svjetska rata. Ovdje se, dakle, nalaze uzroci krize modernosti s kojom se Drugi vatikanski koncil morao suočiti.
U inauguracijskom govoru »Gaudet Mater Ecclesia« na otvaranju Koncila, 11. listopada 1962. godine, papa sv. Ivan XXIII. je jasno istaknuo kako je “Najveća briga” Drugog vatikanskog sabora, zaštita kršćanskog nauka i kako ga učiniti “više djelotvornim.” To uključuje istinu o “cjelovitosti čovjeka, koji je sastavljen, od tijela i duše” i stvoren od Boga, ne samo za život na zemlji, nego za vječni život u raju.
Sabor je učinio najbolje što je mogao, a to je bilo prilično dobro. Središnje mjesto njegovog učenja bila je kristocentrična potvrda Krista koji “potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva” (Gaudium et spes 22). Crkva je otad razvijala tu uzvišenu viziju ljudskog dostojanstva, osobito putem personalizma pape Ivana Pavla II.
Da, ogroman napor još treba učiniti kako bi se vratilo ono što je izgubljeno. Ali nemojte mi reći kako koncil nije bio potreban. Problem nije bio u Saboru, nego u nedostataku fokusa u njegovoj provedbi, uključujući konstantno, zbunjujuće natezanje oko liturgije. A tvrditi da Drugi vatikanski koncil nije bio potreban sigurno ne pomaže.
(Izvor: Catholic World Report)
