Tijekom Uskrsnog vremena razmatramo o uskrsnuću i samim počecima (doslovno prvim tjednima) Crkve, preplavljene radošću prvih Duhova, i potvrđenu čudesima i rastom. Ali u liturgiji čitamo iz Djela apostolskih i o progonima, zatočeništvu Petra i Pavla, pa čak i unutarnjim borbama i obmani Ananije i Safire. Čak i onda kada se Crkva brzo razvijala, postojale su zapreke i unutarnje nesuglasice. Djela apostolska dalje opisuju još veće oluje koje će uskoro uslijediti, budući da se rasplamsala rasprava o obraćenju pogana.
Crkva je rijetko proživljavala razdoblja bez ovih suprotstavljenih stvarnosti: život uskrsnuća pomiješan s poteškoćama življenja u palom svijetu, kojim vlada pali anđeo, i mi s palom prirodom. Stoga i potreba za križem.
Često se pitamo zašto nas Gospodin želi držati blizu križa. I kao pojedinci i kao Crkva često se nalazimo u poteškoćama i obeshrabrujućim periodima života. U današnjem vremenu se žalimo na pad kršćanstva i zamjeramo činjenicu da čak i u Crkvi postoje ozbiljne podjele i neizvjesnosti. Stariji vjernici sjećaju se vremena, iako ne bezgrešnog, kada se sve činilo urednije i organizirano oko kršćanskih ideala. I Crkva se tad činila sigurnija i urednija. Ali čak su i u tim godinama problemi bili odmah ispod površine. Europa je već klizila u sadašnju zimu nevjere; ateizam, komunizam i sekularizam bili su u porastu. A svjetla kršćanstva, na primjer u Europi, su se počela gasiti davno prije kulturne revolucije kasnih šezdesetih godina.
Nakon ovoga i zbog zbunjenosti sedamdesetih i osamdesetih godina, čak je i pobuna zahvatila veći dio Crkve. Devedesetih godina oni poput mene, koji su bili tradicionalniji, imali su osjećaj da je Crkva možda pronašla svoj put. Objavljivanje Katekizma i snažan angažman pape Ivana Pavla II., kao i njegova sigurna i radosna obrana nauka, dali su nam osjećaj da konačno možemo izaći iz dugog razdoblja neizvjesnosti. Posljednjih godina, međutim, svjedoci smo obnove starih polemika; Crkva je ponovno pogođena podjelama na najvišim razinama. Neki od nas osjećaju neizvjesnost; jasnoća za kojom čeznemo je, izgleda, zamagljena izjavama nekih naših pastira, ali i šutnjom nekih drugih.
Dakle, ponovno smo kod križa. Očigledno, Gospodin vidi potrebu za daljnjim pročišćavanjem svakog od nas i same Crkve.
Ako smo, dakle, kod podnožja križa, možda bismo trebali tako i djelovati. Lako se žaliti, a i važno je govoriti protiv zabluda, ali mi koji smo zabrinuti za stanje u Crkvi možda bismo trebali učiniti nešto više osim samog žaljenja i plakanja nad današnjom situacijom. Kod podnožja križa moramo trpjeti s Gospodinom radi Crkve. Sada je vrijeme da umnožimo naše molitve tako da budemo vjerniji krunici. Gospodin nas možda zove na post i odricanje izvan pukih okvira Korizme. Možda nas poziva na euharistijsko klanjanje, povećane posjete crkvi, ili pohađanje svakodnevne mise. Osim toga, moramo se ozbiljnije suočiti s našim vlastitim grijesima.
Tu smo kod križa. Što Gospodin traži od nas osim da mu se pridružimo u Njegovom otkupiteljskom radu za Crkvu, Njegovo Tijelo i Njegovu zaručnicu? Što Gospodin traži od tebe?
Nadbiskup Fulton Sheen primijetio je bezbrojne napore u provođenju reforme Crkve (sastanci odbora, lokalne i svjetske sinode, “programi obnove”), ali se požalio kako postoji jedna stvar koju se nitko nije usudio isprobati: svetost.
U ovim vremenima moramo govoriti i izražavati svoju zabrinutost za stanje u Crkvi i njezine čelnike, ali ako naše brige ne ujedinimo s križem ili bilo kojim djelom križa odnosno žrtvom koju Gospodin od nas traži, riskiramo da postanemo samo oni koji se žale i još više potpaljuju vatru umjesto da donose svjetlo.
