Mnogi su mediji izvijestili da papa Franjo nije održao propovijed na misi Cvjetnice. To je istina, ali nije posebno značajno. Mnogi svećenici odluče preskočiti homiliju na Cvjetnicu, nakon dužeg čitanja Muke.
Ono što je čudno jest da Papa nije slavio misu. Što je još važnije, papa Franjo već nekoliko mjeseci nije glavni slavljenik javne mise.
Otprilike od ovog doba prošle godine Papa nije “predsjedao” glavnim liturgijskim slavljima u Vatikanu. To jest, on sjedi sa strane, dok drugi prelat, za oltarom, zapravo slavi misu. Papa može održati propovijed, podijeliti svoj blagoslov i održati kratki govor nakon završetka mise. Ali on nije celebrant, a često ni koncelebrant.
Postoje dobri razlozi zašto papa Franjo više ne stoji za oltarom kako bi slavio misu. Zdravlje mu je narušeno, koljena su mu bolna, po Vatikanu putuje u invalidskim kolicima, potrebna mu je pomoć da napravi i nekoliko koraka. Ipak, on još uvijek ima dovoljno snage i izdržljivosti za propovijedanje, za održavanje dvije javne audijencije svaki tjedan i zakazivanje desetaka sastanaka i privatnih audijencija također na dnevnoj bazi. Donedavno je na većini tih sastanaka govorio, ponekad dugo, često stojeći. (Tijekom prošlog mjeseca češće je tražio pomoćnika da pročita njegove pripremljene govore.) Ostaje dovoljno jak i dovoljno ambiciozan da planira međunarodna putovanja, s osiguranim posjetom Belgiji za ovu godinu a u pripremi su i putovanja u Polineziju i Argentinu.
Papa Franjo u svojoj novoobjavljenoj autobiografiji kaže da nema dovoljno ozbiljnih fizičkih problema koji bi spriječili njegovu službu. Nije li javno slavlje euharistijske liturgije središnji dio te službe – svećeničke službe Pontifexa Maximusa? Ako je Papa dovoljno zdrav da obavlja druge aspekte svog posla, zar nije u stanju voditi euharistijsko slavlje, izvor i vrhunac katoličkog duhovnog života?
Da, papini medicinski problemi vjerojatno bi zahtijevali neke ustupke: neku pomoć za njegovo kretanje oko oltara. Ali svaki katolik dovoljno star da se prisjeti posljednjih dana pape Ivana Pavla II. sjeća se kako je taj sveti papa, izmučen i nepokretan zbog bolesti, još uvijek smogao snage slaviti misu, čak i kada se jedva kretao ili govorio. Jer njemu ništa nije bilo važnije.
