On proizlazi iz Kristovih riječi. Postoje, govori nam Isus, oni koji se odriču braka radi nebeskog kraljevstva i svjedoče o kraljevstvu nebeskom svim svojim postojanjem. Crkva je vrlo rano došla do uvjerenja da biti svećenik znači davati svjedočanstvo o nebeskom kraljevstvu.
U tom smislu, moglo bi se analogno vratiti na starozavjetnu paralelu druge prirode. Izrael ulazi u Obećanu zemlju. Svako od jedanaest plemena dobiva svoju zemlju, svoj teritorij. Samo pleme Levija, svećeničko pleme, ne dobiva nasljeđe; njihovo je nasljeđe sam Bog. To praktično znači da njegovi članovi žive od prikazanih darova, a ne, kao i druga plemena, od plodova zemlje. Bitno je da oni nemaju imovine. U Psalmu 16 čitamo: Gospode, ti si meni baština i dio; ti si, koji mi je odredio sudbinu moju. Na milu zemlju pao je dio sudbine moje. Ova slika, to jest, činjenica da je svećeničko pleme u Starom zavjetu bez zemlje i, takoreći, živi od Boga- a time i doista svjedoči o Njemu– kasnije se tumačila, na temelju Isusovih riječi, ovako: Zemlja u kojoj svećenik živi je Bog.
Danas imamo poteškoća u razumijevanju tog odricanja jer se odnos prema braku i djeci jasno promijenio. Umrijeti bez djece nekad je bio sinonim za beskoristan život: odjeci mog vlastitog života odumiru, a ja sam potpuno mrtav. Ako imam djecu, onda nastavljam živjeti u njima; to je neka vrsta besmrtnosti kroz potomstvo. Zbog toga je krajnji uvjet života imati potomstvo i tako ostati u zemlji živih.
Odricanje od braka i obitelji stoga treba shvatiti u smislu te vizije: odričem se onoga što, ljudski govoreći, nije samo najnormalnija nego i najvažnija stvar. Odustao sam od nastavljanja života na stablu života i živim u vjeri da je moja baština zaista Bog- i tako olakšavam drugima, također, vjerovati da postoji Kraljevstvo nebesko. Ja svjedočim o Isusu Kristu, Evanđelju, ne samo riječima, već i ovim specifičnim načinom postojanja, i stavljam svoj život u ovakvom obliku Njemu na raspolaganje.
U tom smislu celibat ima istodobno kristološko i apostolsko značenje. Ne radi se samo o tome da uštedimo vrijeme- tako da imam na raspolaganju malo više vremena jer nisam otac obitelji. To bi bio previše primitivan i pragmatičan način gledanja na ovo pitanje. Stvar je zapravo u obliku postojanja koji u potpunosti računa na Boga i izostavlja upravo ono što obično čini ljudsko postojanje ispunjenim jer obećava budućnost.
…
Što je jedno doba siromašnije u vjeri, to su češći padovi. To oduzima celibatu njegovu vjerodostojnost i zamagljuje njegov stvarni smisao. Ljudi trebaju shvatiti da su krizna vremena za celibat uvijek krizna vremena i za brak. Jer, zapravo, danas ne doživljavamo samo kršenje celibata; sam brak postaje sve krhkiji kao temelj našeg društva. U zakonodavstvu zapadnih zemalja vidimo kako se sve više stavlja na istu razinu sa drugim oblicima suživota i time se u velikoj mjeri “rastače” kao pravni oblik. Niti se može zanemariti uistinu naporan rad potreban za bračni život. U praktičnom smislu, nakon ukidanja celibata imali bismo drugačiji problem s razvedenim svećenicima. To nije nepoznato u protestantskim crkvama. U tom smislu, naravno, vidimo da uzvišeni oblici ljudskog postojanja uključuju velike rizike.
Kardinal Joseph Ratzinger, Sol zemlje (1997)
