Kako je nedavno objavljeno na Bitno.netu, Björn Odendahl, urednik stranice Katholisch.de, službena stranice Njemačke biskupske konferencije, objavio je tekst u kojem je kao uzroke velikog rasta Crkve u Africi naveo “nisko obrazovanje” i “manjak opcija koje nude socijalnu sigurnost”.
“Naravno da Crkva tamo raste. Raste stoga što su ljudi socijalno ovisni i često nemaju ništa drugo osim svoje vjere. Raste jer je tamošnja situacija u obrazovanju u prosjeku na prilično niskoj razini i ljudi prihvaćaju jednostavne odgovore na teška pitanje (vjere, op.a.). Odgovore poput onih koje pruža gvinejski kardinal Sarah. Čak je i rastući broj svećenika rezultat ne samo misionarske snage nego i činjenice da je svećeništvo jedna od rijetkih mogućnosti koja pruža socijalnu sigurnost na Crnom kontinentu.”
Mogli bismo reći da je njemački urednik, u suštini, krivo dijagnozirao stvari, i to prilično dramatično. Crkva u Africi raste, ne zato što su ljudi slabo obrazovani, nego zato što je kršćanstvo koje se nudi vjernicima uvelike nadnaravno.
Kao što je bezbroj studija pokazalo, afričko kršćanstvo stavlja snažan naglasak na nadnaravno, vječni život, aktivnu Božju providnost, iscjeliteljske milosti, te možda na najvažnije, na Isusovo božanstvo. Ako je takav naglasak naivan, onda je svaki biblijski pisac, svaki crkveni naučitelj i svaki veliki teolog sve do devetnaestog stoljeća također bio naivan.
Razlog zbog kojeg nadnaravno orijentirano kršćanstvo raste je zbog svog podudaranja sa svrhom Duha Svetoga, te predstavlja nešto što svijet ne može dati. Predanost socijalnoj pravdi, služenje siromašnima i ekologija su hvalevrijedni, ali takav svjetonazor mogu ponuditi i pristojni ateisti, agnostici i sekularisti. Iako on možda slijedi iz nadnaravnog senzibiliteta, on nije, sam po sebi, izrazito kršćanski. Prema tome, kada se kršćanstvo počinje previše baviti samo ovozemaljskim – kao što ono, nažalost, u većem dijelu Europe i čini – onda i vjera brzo presuši.
Nešto vrlo slično se događa sa svećeništvom. Moglo bi se tvrditi da broj zvanja u Africi raste, ne zato što afrički mladići imaju tako male mogućnosti za različite profesionalne karijere, nego upravo zato što je afrička teologija i duhovnost svećeništva bez oklijevanja nadnaravna. Ako je svećenik u osnovi, socijalni radnik, psiholog ili aktivist za pravdu, kao što to prečesto u europskom kontekstu biva, on gubi svoju osobnost kao svećenik, ali- ako je mistik, liječnik duša, iscjelitelj, i poslužitelj Božjih otajstava, onda zaista postaje osobnost svećenika koja je i uvjerljiva i atraktivna za mlade vjernike.
