U pismu papi tijekom Sinode o obitelji, skupina kardinala je iznijela važnu napomenu koja je uveliko zaboravljena u daljnjim raspravama:
“Kolaps liberalnih protestantskih crkava u moderno doba, ubrzan zbog njihovog odustajanja od ključnih elemenata kršćanske vjere i prakse u ime pastoralne prilagodbe, zahtjeva veliki oprez u našim sinodskim raspravama.“
Čini se kako u našoj procjeni novih pristupa evangelizaciji ipak postoji pitanje na koje moramo odgovoriti: hoće li manje zahtjevna Crkva privući razočarane pojedince na periferiji katoličkoj vjeri?
U svojoj knjizi Zašto rastu konzervativne Crkve, autor Dean Kelley ističe da je primarna funkcija religije pružiti smisao. Članovi novih religijskih pokreta na početku dožive intenzivnu navalu smisla, ali s vremenom, taj intenzitet opada. Prema Kelleyu, strategija izbjegavanja ovog opadanja je u strogoći – ono što papa Franjo često naziva “krutost” – te nudi četiri postavke koje bi po njegovom mišljenju trebale pomoći u zadržavanju članova i crkvenoj stabilnosti.
1) “Nemojte ju [vjeru] pobrkati s drugim uvjerenjima / odanošću / praksom ili ih miješati bez ikakvog razlikovanja, ili se pretvarati da su jednake, ili međusobno kompatibilne, ako nisu.”
Snaga katoličanstva u društvu ovisi o razlikovanju katoličanstva od svih drugih religija i isticanju te razlike. Katolicizam opada kada se naglase samo sličnosti između katolika i protestanata ili kada se pronađe zajedničko tlo između katolika i ateista. Naglašavajući sličnosti i umanjujući univerzalnost Crkve, samo smanjujemo mogućnost obraćenja na katoličanstvo. Kada umanjujemo posebnosti katolicizma, samo povećavamo vjerojatnost da će netko napustiti Crkvu.
2) “Neka članstvo u Crkvi bude što zahtjevnije, i ne uključujte ili ne dopuštajte da joj i dalje pripadaju oni koji joj nisu u potpunosti predani“.
Kelley tvrdi kako će religija bez visokog standarda kontinuirano opadati. Strogi zahtjevi provjeravaju predanost članova, te pokazuje da je religija vrijedna žrtvovanja. Sporni elementi nedavne sinode su bili usmjereni na smanjenje uvjeta za sudjelovanje u sakramentalnom životu Crkve. Po Kelleyu, dakle, napori kojima bi se olakšao pristup Svetoj pričesti će u konačnici rezultirati manjim brojem ljudi koji žele primiti Svetu pričest, jer će se činiti manje značajna. S druge strane, veći izazov u nasljedovanju katoličke vjere, baš kao i odgovornost onih koji zastrane, će privući više ljudi i prema Crkvi i prema sakramentalnom životu.
3) “Nemojte pristati, poticati, ili se upuštati u bilo kakvo kršenje standardnih uvjerenja ili krivo ponašanje svojih članova.“
Progresivni katolici zagovaraju otvorenost prema različitim stavovima. Tijekom Sinode, biskupi su se osjećali slobodnima govoriti bez straha od odmazde. Neki od najvećih disidenata crkvenog učenja – kao što su kardinali Kasper i Daneels – su čak dobili istaknute uloge na zasjedanju koje je trebalo biti održano na skorom zalasku njihove karijere. A njihova radikalna vizija obitelji odjeknula je diljem katoličkog svijeta, bez Papinog prijekora. Pozivajući se na zdrav razum, Kelley tvrdi kako bilo kakva promocija stajališta koje je protivno utvrđenim vjerovanjima ubrzava pad vjere.
4) “Nemojte šutjeti o vjeri, ispričavati se zbog nje, ili dopustiti da ju se tretira kao da nema razlike u vašem ponašanju u odnosu na druge.“
Kelley tvrdi da vjerske vođe moraju isticati ono što njihovu religiju čini posebnom. Liberalne crkve ističu stvari poput zajedništva, zabave i socijalnog rada, ali nevjerske ustanove također nude ove funkcije, a često su i uspješnije od crkvenih. Konzervativne crkve obećavaju spasenje. Kelley tvrdi da ključna poruka crkvenih čelnika mora biti proglašenje spasenja u njihovoj Crkvi, a ne ekonomska nejednakost, okoliš, ili druga rubna pitanja.
Ove četiri teze ukazuju kako zaustaviti pad Crkve, a Kelleyevi argumenti zaslužuje posebnu pozornost jer su ukorijenjeni u statističkoj analizi, a ne mišljenju. U razmatranju ove četiri postavke, ne raspravljamo o tome sviđaju li nam se one ili ne, nego pružaju li osnovu za pristup koji će nam pomoći u održavanju i razvijanju društvenu snagu jedne religije.
Njegovi zaključci postaju još uvjerljiviji ako se zna da Kelley nije tradicionalni katolik, čak je umjereni protestant. Svatko ima predrasude, a mnogi progresivni katolici bi bez sumnje bili skeptični prema tradicionalnom katoliku koji bi prezentirao ovakve ideje. Njegovo istraživanje je čak financiralo ideološki lijevo usmjereno Nacionalno Vijeće Crkava, a on sam je više puta izražavao nadu kako će dokazi koje je otkrio biti drugačiji.
Kelley bez dvojbe ima svoje kritičare, ali ga novija povijest ipak podupire. Proteklih pedeset godina, progresivisti su se zalagali za popustljiv stav prema vjernicima kroz opuštanje discipline, neformalnu praksu i obezvrjeđivanje doktrine. Pola stoljeća je trebalo biti više nego dovoljno vremena da se pokaže je li ovakva strategija valjana tj. je li urodila plodom. Gdje su ti obraćenici? Zašto katolici napuštaju vjeru kao nikada prije? Svaka progresivna biskupija, redovnička zajednica ili župa je doživjela pad u broju aktivnih vjernika. Zašto bismo trebali nastaviti s istim pristupom koji očito ne nudi rezultate?
Nema podataka koji ukazuju na to da otvorenija i manje zahtjevna Crkva rezultira zdravijom Katoličkom crkvom, a postoji brdo dokaza koji upućuju na to da je ključ baš u suprotnome.
Nastaviti našim sadašnjim putem kao da ne znamo rezultat ravno je samoubojstvu.
