Sada kada je izvanredna situacija u javnom zdravstvu, zbog COVID-a 19, službeno proglašena gotovom, vrijeme je da procijenimo užasan danak koji su ove drakonske mjere imale na ljude, točnije na naše obitelji.
Istina je da su mnogi umrli od COVID-a, a mnogo više ih je patilo od posljedica zaraze ovim virusom, ali ako ćemo govoriti o brojkama, možemo li ikada doista prebrojiti cjelokupni danak – posebno za naše duhovno zdravlje – povezan s obustavom rada zbog COVID-a i ograničenja? Pogledajmo neke od posljedica ove “pandemije“:
– Posljedice za naše očeve i majke, zatvorene u staračkim domovima, bez posjetitelja, i bolesnike u bolnicama koje mjesecima nije bilo moguće posjetiti. Toliki su patili i umrli sami, bez svojih obitelji i duhovne podrške svećenstva. I sam se sjećam da sam dva tjedna ležao na odjelu intenzivne njege u katoličkoj bolnici s COVID-om, ali bez sakramenata. Svećeniku koji me je želio posjetiti odbijen je ulazak u moju izoliranu sobu osim ako moja smrt ne bude neizbježna.
– Posljedice vjernicima zbog zatvorenih crkava i nemogućnosti prisustvovanja misi, bez pričesti ili ispovijedi i svih sakramenata koji su onemogućeni osim u opasnosti od neposredne smrti.
– Posljedice povećane patnje i smrti koje su uzrokovane zbog odgađanja rutinske medicinske skrbi koja bi otkrila boluje li netko od raka, bolesti srca, dijabetesa i tako dalje.
– Posljedice tragičnog gubitka u obrazovnom napretku koji je rezultirao izoliranjem naše djece više od dvije godine.
– Posljedice povezane s gubitkom važnih obreda prijelaza, mnogi od njih jednom u životu, kao što su mature, vjenčanja, pogrebi, krštenja, prve pričesti, krizme, obiteljska okupljanja i mnogi drugi.
– Posljedice porasta depresije, samoubojstava mladih, zlouporabe alkohola i obiteljskog zlostavljanja.
– Posljedice produbljivanja ovisnosti o pornografiji i drugim internetskim problemima kao što su kockanje i internetsko zlostavljanje.
– Posljedice zbog oslabljenih veza s obiteljima, kolegama, povremenim poznanicima i drugim potrebnim prijateljstvima.
– Posljedice užasnih političkih podjela i koliko smo se često užasno odnosili jedni prema drugima.
– Posljedice kulture otkazivanja, potiskivanje slobode govora i pokušaji da se ušutka svako neslaganje ili čak preispitivanje onoga što su dužnosnici govorili i zahtijevali.
– Posljedice straha i sumnje u svaku interakciju kao potencijalni uzrok bolesti, a ne kao blagoslov.
– Posljedice stalnog i mučnog straha koji se njegovao i zahtijevao kao jedini ispravan odgovor.
– Posljedice za ljudsku interakciju zbog dvogodišnje potrebe za nošenjem maski.
– Posljedice zbog izgubljenih poslova.
– Posljedice za ekonomiju zbog drakonskih karantena nametnutih čak i za slučajni kontakt s nekim tko je kasnije bio pozitivan čak i ako nikada nije bio bolestan.
– Posljedice za još veću pojavu cinizma i tužan danak koji je COVID uzeo na povjerenju prema vladinim dužnosnicima i drugim predstavnicima vlasti zbog proturječnih izjava i postupaka. Rijetki su izašli iz ovog užasavajućeg razdoblja s boljim mišljenjem ili povjerenjem u političke vođe, predstavnike Centra za prevenciju zaraznih bolesti (CDC), širu znanstvenu zajednicu i medije.
– Posljedice podvrgavanja znanosti i medicine političkim ciljevima.
– Posljedice cinizma i bijesa izazvanih asimetrijom dopuštanja nekih okupljanja poput političkih prosvjeda, ali zabrane i kriminalizacije drugih okupljanja poput liturgijskih slavlja na otvorenom.
– Posljedice za duše zbog odgođenih i uskraćenih sakramenata i duhovnih potpora koje vjernici dobivaju okupljanjem na bogoslužjima.
– Posljedice za jednu trećinu dušu koja se nikad više neće vratiti u crkvu.
Ako ćemo brojati smrtne slučajeve od COVID-a i posramiti one koji se, poput mene, iskreno pitaju jesu li stroge mjere zaista bile potrebne ili vrijedne troškova, onda bismo trebali uključiti i ove druge posljedice u procjenu. Računajte i na uništenje povjerenja i odnosa koji su se dogodili u pregrijanoj klimi ušutkavanja suprotnih stajališta i sramoćenja svakoga tko je postavio pitanja, koja su se malo kasnije pokazala kao ispravna i legitimna.
Naposljetku, kao svećenika i učenika našeg Gospodina, ono što me najviše zabrinjava je danak koji je strah uzeo čak i kod vjernika. U Poslanici Hebrejima (2, 14 – 15) središnje djelo (čin) Isusa Krista opisano je ovako:
„Pa budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam on tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu“.
Tijekom pandemije, gdje je središnji biblijski poziv bio: „Ne boj se“, rijetko se mogao čuti. Crkva je bila utišana, tjeskobna, u strahu da je ne prozovu bezobzirnom jer poziva ljude na hrabrost. Postoji, naravno, sredina između nepromišljenosti i straha, a zove se razboritost. Ali strah, čak i među kršćanima, i spremnost na toliku predaju bili su uznemirujući i neugodni.
Uznemirujući je i neuravnotežen strah od fizičkih prijetnji naspram duhovnih. Kad bi Božji narod bio jednako zabrinut da izbjegne smrtni grijeh i gubitak svoje duše kao i da izbjegne bolest COVID-a 19, onda bi i svjedočanstvo vjere bilo vidljivije. Čini se da je COVID-19 zahtijevao sveobuhvatnu akciju koja će promijeniti život, ali čini se da Deset Božjih zapovijedi ljudi shvaćaju olako.
Nakon što su i posljednja COVID ograničenja završila, mogu se samo moliti da smo naučili važne lekcije i da nikada više nećemo dopustimo da tako spremno predamo slobodu i našu dragocjenu liturgiju i sakramente. U životu postoji mnogo važnije stvari od izbjegavanja COVID-a ili neke druge bolesti. Recite da razboritosti, ali ne strahu.
