Skupina od 50 biskupa i teologa koja se sastala u Rimu prošlog tjedna objavila je otkriće novog elementa u kršćanskom moralu: ljubav, odnosno “Teologiju ljubavi”. Kažu da je potrebno zamijeniti zastarjelu Teologiju tijela koji je promulgirao papa Ivan Pavao II.
“Teologija ljubavi”? Mislio sam da je već imamo: “Bog je ljubav”, ” Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.”, ” Veće ljubavi nitko nema od ove. “…
Ovdje treba biti oprezan. Kako je Chesterton jednom rekao- “nova filozofija općenito u praksi znači pohvalu nekog starog poroka“.
Nema sumnje da isto vrijedi i za nove teologije.
Sve je u kontekstu: sastanak na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu je održan kako bi se proučile “pastoralne inovacije” koje bi mogle biti predstavljene na redovnoj Biskupskoj sinodi o obitelji u listopadu. Vodili su ga isti ljudi, uključujući njemačkog kardinala Reinharda Marxa, koji su nam govorili da Katolička crkva treba preispitati postupanje prema osobama koje su se rastale i ponovno vjenčale izvan Crkve, te dopustiti barem nekima od njih svetu pričest.
Također žele da Crkva prepozna i pozdravi pozitivne doprinose u homoseksualnim odnosima. Ove ideje su prezentirane na izvanrednoj Biskupskoj sinodi o obitelji u listopadu prošle godine. Iako paragrafi koji se na ovo odnose nisu uspjeli od sudionika sinode osvojiti dovoljan broj glasova kako bi bili uključeni u konačan dokument, na intervenciju pape Franje oni su ipak uvršteni, pa sada čekamo drugu rundu u Rimu.
Zašto bi “teologija ljubavi” bila poželjnija od teologije tijela? Zašto je teologija tijela iznenada neprikladna, kada je sve ove godina smatrana toliko sveobuhvatnom?
Učenje Ivana Pavla II. o ljudskoj seksualnosti i braku je predstavljeno na audijencijama između 1979.-1984., te u apostolskoj pobudnici Familiaris Consortio u kojoj je papa sustavno objasnio i obogatio nauk Isusa Krista koji Crkva vjerno prenosi.
Ukratko, teologija tijela pokazuje da ljudsko tijelo- muško i žensko, nosi otkrivenje o ljudskoj prirodi i našem odnosu prema Bogu; zapravo, i o Božjoj prirodi.
Sada možemo vidjeti što je toliko neadekvatno u teologiji tijela za kardinala Marxa i njegove prijatelje: Ona izražava i objašnjava konstantu crkvenog nauka primljenu od samoga Krista. Tu nema prostora za manevar. Poput samog tijela, ona je potpuna jasna i nepromjenjiva. Nemamo pravo glasa u tome kako ono djeluje. Ne možemo ga preoblikovati ili preraspodijeliti njegove funkcije.
No, za sudionike na prošlotjednom sastanku, ovo su nova vremena, i trebamo novu paradigmu za pastoralni rad s novim “životnim iskustvima vjernika.” Treba nam fleksibilnost i tolerancija. Trebamo ljubav.
Ali, Bog je nestao; nema Isusa; ne postoje zahtjevi, ograničenja ili kajanje. Osjećaj je sve; želja je pravilo. Možda se čini da pretjerujem, ali ako linija nije zacrtana, tamo gdje ju je Krist povukao, kako može linija uopće postojati?
Nikada poslanje Crkve nije bilo prihvatiti ono što je nespojivo s njezinim Učiteljem. Isus je privukao veliko mnoštvo, ali većinu njih nije uspio obratiti: “Jeruzaleme, Jeruzaleme. ..Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste! ” (Lk 13, 34). Ipak, nije bilo kompromisa: Misija Crkve je propovijedati Evanđelje i krstiti one koji ga prihvaćaju. Popularnost nikada nije bila obećana.
Problem sljedeće sinode je što vrlo visoki i utjecajni prelati traže da se Crkva prilagodi svijetu, jer se svijet ne želi prilagoditi Crkvi. Živimo u kulturi koja je prije više od jednog stoljeća počela s kopanjem jame u kojoj sada živimo. Heteroseksualci su već razgradili brak s razvodom, kontracepcijom, abortusom ili se uopće ne trude vjenčati. (U Sjevernoj Americi i Europi, više od 40% djece rode neudane majke.) Čak i prije kampanje za istospolni “brak”, naše društvo je uglavnom već napustilo ideju o istinskom braku.
Ipak, biskupima i papi ne bi trebalo biti teško malo istražiti društvene olupine koje su ostale nakon nekoliko desetljeća slobodne ljubavi. Oni će, naravno, razmotriti nauk Crkve, sljedeći Kristove riječi. Srećom, ovaj put će među savjetnicima na sljedećoj sinodi biti i profesori s Instituta za brak i obitelj Ivana Pavla II., koji su nekim čudom bili izostavljeni na posljednjoj sinodi.
Također, imat će jasno i sveobuhvatno učenje o magistralnom dokumentu Familiaris Consortio, koji upućuje nije bio spomenut u pripremnim dokumentima prošle godine. U studijskom dokumentu za sljedeću Sinodu, on je naveden nekoliko puta, ali nažalost ne i na način kojim bi se zaustavio novi val “teologije ljubavi”.
Biskupi i Papa će, dakle, stajati, kao i svi njihovi prethodnici, uz tradiciju i nauk koji i dalje odražava Crkvu. Oni će na kraju prepoznati što se zapravo krije iza “teologije ljubavi”, kao što bi i Chesterton očekivao – pohvala nekom starom poroku.
Izvor: Odlomak iz komentara objavljenog na National Catholic Register-u
