Ovog mjeseca obilježavamo pedeset godina od kada je ukinut Indeks zabranjenih knjiga – koji u današnje vrijeme ima lošu reputaciju. No, ne smijemo zaboraviti da čak i sekularisti 21. stoljeća smatraju najnormalnijim potisnuti ideje koje smatraju opasnima.
Kao što je na primjer pokret protiv pušenja. Vlasti su odlučile građanima ograničiti pušenja za njihovo dobro. Mnogi bi ga zabranili, kada bi mogli, ali ne mogu, pa tako zahtijevaju zastrašujuća upozorenja na pakiranjima, ne dopuštaju pušenje na javnim mjestima, sprječavaju prodaju maloljetnicima, ograničavaju oglašavanje i povećavaju cijenu duhanskih proizvoda s jako visokim porezima. Stvar je u tome da žele spasiti pušače od njih samih.
To je samo jedna paralela s Indeksom zabranjenih knjiga, koji je ukinut prije 50 godina od strane novo preimenovana Svete kongregacije za nauk vjere. Sama pomisao da je postojao Indeks danas zvuči smiješno, pogotovo onima koji vjeruju u otvoreno tržište ideja, te misle da ideje mogu biti dobre ili loše, ali da one ne mogu biti stvaran uzrok zla u ovom svijetu. No, smisao postojanje Indeksa zvuči smiješno samo zato što ne razmišljamo o idejama kao nečemu opasnom. Svjesni smo fizičkih opasnosti, ali smo zaboravili na one intelektualne.
O tome su razmišljali ljudi koji su izumili Indeks i zadržali ga sve do nedavno. Oni su ideje shvaćali ozbiljno. Mislili su da vas neke ideje mogu otrovati kao što vas može otrovati nikotin, i da stoga treba zaštititi nevine ljude koji bi mogli doći u doticaj s tim otrovom.
Zabrana knjiga nam, ponavljam, zvuči smiješno jer mislimo da knjige ne mogu biti opasne – samo što one to itekako mogu biti.
Indeks zabranjenih knjiga nastao je na Saboru u Trentu, nakon što je izum masovnog tiskanja i širenje pismenosti učinio utjecaj pojedinih knjige na društvo relevantnim pitanjem. Radilo se samo o knjigama koje utječu na vjeru i moral, iako, kako je Crkva razvijala svoj odnos s novim znanostima, dodana su (a kasnije uklonjena) i djela Kopernika, Keplera i Galilea. Došlo je do promjene za vrijeme pape Benedikta XIV. sredinom 18. stoljeća, nakon čega je zahtijevana “slijepa” recenzija i dijalog s autorom čija je knjiga osporavana.
Popis knjiga je varirao tijekom vremena (posljednja objavljena lista pojavila se 1948. godine), a većina je bila poznata samo užem krugu znanstvenika. No, na popisu su svojevremeno bile i knjige filozofa poput Rousseaua i Humea, te pisaca kao što su Milton, Montaigne, Voltairea i Zola.
Osim činjenice da upozoriti na opasnost izražava normalno ljudsko djelovanje, koje moderne sekularne vlasti uzimaju zdravo za gotovo, mora se naglasiti da je samo mehanizam ukinut, a ne nauk po kojem Crkva treba suditi pojedine knjige, te da bi katolici trebali pažljivo razlučivati o tome što čitaju.
Najavljujući ukidanje Indeksa, kardinal Ottaviani, prefekt Kongregacije, istaknuo je da
Indeks čuva svoju moralnu snagu, u onoj mjeri po kojoj poučava savjesti vjernika, jer budući da to od nas zahtijeva prirodni zakon, štiti (vjernika) od spisa koji bi mogli vjeru i moral dovesti u opasnost.
Ottaviani je nastavio:
Crkva vjeruje u razvijenu savjest vjernika, osobito katoličkih autora i izdavača, ali i onih koji pomažu u poučavanju mladih. Štoviše, ona stavlja najčvršću vjeru u pojedine ordinarije i biskupske konferencije, čiji su pravo i dužnost, ne samo preispitivanje, nego i predviđanje (posljedica, o.prev.), a isto tako, ako je u kojem slučaju potrebno, i kritiziranje i odbacivanje.
