Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, za vrijeme vrhunca kaosa koji je uslijedio nakon Drugog vatikanskog koncila, jedan francuski biskup, na pitanje zašto se nije žešće pozabavio krizom, odgovorio je sljedeće: „Što da vam kažem? Nisam izabran jer su mislili da bi u meni mogli pronaći proroka, a ne samo administratora“. Crkva se uvijek mučila, ali uspijevala je pronaći dobre vođe (osobito biskupe). Međutim, do prije stotinjak godina birokratske strukture nisu dominirale crkvenim životom kao što to čine danas. Što se dogodilo?
James Burnham je 1941. godine objavio knjigu The Managerial Revolution, koja bi mogla pomoći u rasvjetljavanju situacije. Burnham je bio bivši marksist koji je tvrdio da zapadne nacije prelaze iz kapitalističkog društva u „upravljačko“ u kojem će moć preći s vlasnika kapitala na menadžere koji kontroliraju instrumente proizvodnje. Iako Crkvu gotovo i ne spominje, iz usporedbe se može nešto naučiti. Kao i u svakoj drugoj instituciji u zapadnom životu, Crkvom svakodnevno upravljaju oni koji kontroliraju sredstva (komunikacije, financiranja…) radi postizanja ciljeva zbog kojih su sredstva konstituirana, a ne radi krajnje svrhe. U slučaju Crkve, to znači da spasenje duša često prelazi u drugi plan zbog birokratske inercije.
Biskupske konferencije središnje su mjesto ove birokratizacije. Prva nacionalna biskupska konferencija je osnovana 1863. godine u Švicarskoj, ali paradigma za instituciju biskupske konferencije dugo je bila Biskupska konferencija Sjedinjenih Američkih Država. Osnovana 1917. godine kao Nacionalno katoličko ratno vijeće za zastupanje katoličkih interesa u Kongresu i koordinaciju sa saveznom vladom tijekom Prvog svjetskog rata, njezini su osnivači promijenili ime u Nacionalno katoličko vijeće za dobrobit, s namjerom da nastave svoje aktivnosti. Ipak, neki su se biskupi i velikodostojnici u Rimu brinuli da bi to narušilo moći pojedinih biskupa i samoga Rima. Takvo protivljenje gotovo je posve ukinulo ovu organizaciju, a onda je 1922., prije svoje smrti, papa Benedikt XV. bio spreman objaviti dekret kojim dopušta djelovanje organizacije. Papa Pio XI. je potpisao dekret, iako je naziv organizacije promijenjen u „konferencija“ kako bi naznačio samo savjetodavnu funkciju.
Kao i u mnogo čemu drugom, Drugi vatikanski koncil je bio glavni razlog za upravljačku revoluciju u Crkvi. Koncil se zalagalo za stvaranje nacionalnih biskupskih konferencija, ali i biskupijskih povjerenstava i župnih vijeća. Nakon što je papa Pavao VI. osnovao Biskupsku sinodu (1965. godine), savjetodavno tijelo biskupa, neposredno prije zatvaranja Drugog vatikanskog koncila održavane su sinode u biskupijama. Hijerarhija je na Drugom vatikanskom koncilu obavljala slične zadatke kao biskupske konferencije, poput današnjih odbora objavljivali su dokumente o kojima su glasovali biskupi, umjesto da su biskupi raspravljali oko pitanja, kao što su to činili u Tridentu. Ne iznenađuje da su koncilski oci (peritusi) – akademski stručnjaci – odigrali ključnu ulogu u oblikovanju tih dokumenata. Drugi vatikanski koncil predstavlja trijumf stručnjaka potrebnih za suočavanje i komunikaciju s „modernim svijetom“ – odvjetnika, publicista, psihijatara, akademika – i naravno da su oni dominirali za vrijeme sjednica Koncila.
Ova je revolucija dosegla vrhunac kada je stvorena nova liturgija. Liturgičari i teolozi dali su obrazloženje i načine provedbe novog obreda, budući da su bili dobro upućeni u administrativno umrežavanje koje je tako važno za stručnjake srednje klase. Ova nova vjerodostojna katolička „klasa znanja“ služila je u brojnim odborima i institucijama odgovornim za stvaranje i provedbu novog obreda: Odboru za provedbu Konstitucije o svetoj liturgiji, Kongregaciji za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, biskupskim konferencijama, povjerenstvima koja su prevela misal na narodne jezike, biskupijskim i župnim odborima, i svi su radili na tome da njihove liturgijske ideje budu prihvatljive (uglavnom) indiferentnim biskupima kao prirodan ishod Drugog vatikanskog koncila, pa su kao posljedicu toga pokrenuli stvaranje nove liturgije.
Vatikan je isto tako unaprijedio ovu revoluciju, unatoč tome što već ima centraliziranu birokraciju i unatoč hvaljenoj „kolegijalnosti“ proglašenoj na Drugom vatikanskom koncilu. Kada je Pavao VI. reorganizirao papinsku kuriju 1967. godine, učinkovita kontrola nad drugim kurijalnim odjelima pala je na Državno tajništvo, označavajući „okretanje svijetu“, umanjujući važnost Kongregacije za nauk vjere (ranije nazivana kongregacijom sv. oficija ). Papa Pavao VI. je isto tako dopustio biskupima da budu članovi kurijalnih kongregacija (ranije je to bilo dopušteno samo kardinalima). Takve reforme učinile su Vatikan centraliziranijim no ikad prije. Kada se Biskupska sinoda usprotivila liturgiji koju je odbor „projektirao“ 1967. godine, odbor je jednostavno ignorirao protivljenje, a Pavao VI je tu liturgiju proglasio važećom 1970. godine, uz pomoć vlastitog ukaza. U međuvremenu je broj vatikanskih dužnosnika porastao tijekom pontifikata Pavla VI. s 1.322 na 3.150 (danas se taj broj kreće oko 4.800 službenika).
Neka vrsta birokracije neophodna je za bavljenje različitim potrebama Crkve, a još uvijek ima dobrih ljudi koji rade u biskupijskim i vatikanskim birokracijama. No, osoblje većinom predstavlja politiku, a upravljačka elita Crkve uglavnom dijeli istu obuku i sklonosti kao i njihovi sekularni kolege, a oni su često u sukobu s vjerom Crkve. Pokojni svećenik Paul Mankowski je jednom rekao da svećenici dolaze gotovo u potpunosti iz ove klase i znaju razgovarati s drugim stručnjacima, ali ne s radničkom klasom ili čak jednostavnim neprofesionalnim članovima Crkve, koji čine većinu njezinog stada.
Kritičari su primijetili da ovisnost Crkve o financijama od strane države, osobito u Americi i Njemačkoj, čini malo vjerojatnim da će Crkva djelovati na način koji uznemiruje sekularne vlade. (Nije slučajno, da njemački crkveni porez potječe iz doba Prvog svjetskog rata, kao i osnivanje Američke konferencije katoličkih biskupa.) Trenutni administrativni režim u Crkvi vidi kao primarni zadatak ne narušiti takve odnose, nastale u poslijeratno doba, i to je jedan od razloga zašto Crkva ne djeluje u skladu sa svojim najjasnijim uvjerenjima (po pitanju seksualnosti…).
Ovo isto tako objašnjava zašto je tako teško, ako ne i nemoguće, natjerati bilo koga u Crkvi da prizna neuspjeh nekog dijela Drugog vatikanskog koncila ili reformirane liturgije. A oboje vode porijeklo iz javnog raspoloženja poslijeratne Europe i Amerike (šezdesetih godina prošlog stoljeća), a mnogi koji danas rade za Crkvu duguju svoje poslove jednome ili drugome, ili oboma.
Većina današnjih liturgijskih odbora ne bi postojala da nije bilo novog obreda, a svaki program ili ustanova koja sadrži riječi „pastoral“ ili „evangelizacija“ opravdana je gotovo isključivo u smislu ispunjavanja neke direktive (stvarne ili zamišljene) od strane Drugog vatikanskog koncila. Bilo kakva kritika bilo koje dijela Koncila čini se upraviteljima Crkve kao prijetnja njihovim sredstvima za život i vrsti javnog reda od kojega su oni osobno imali koristi. Tako nastavljaju pod svaku cijenu štititi neuspjele postkoncilske reforme, „prilagođene okolnostima“ (Christus Dominus, 38) jednog doba (60-ih) koje je odavno prošlo, kako iz ideoloških, tako i iz praktičnih razloga.
Burnham ne daje nikakvu naznaku o tome kako preuzeti kontrolu od ove „upravljačke klase“, a njegovo kasnije djelo Suicide of the West (Ubojstvo Zapada) ne ulijeva optimizam. U tome djelu opisuje „liberalizam“ kao ideologiju koja je dopustila zapadnim vođama, koji su već izgubile vjeru u jedinstvenost i dobrotu zapadne civilizacije, da vjeruju da ulaze u divnu novu fazu povijesti, čak i kada se sve ruši oko njih. S obzirom na to da je sada pred nama „Sinoda o sinodalnosti“, njegova analiza svakim danom postaje sve primjenjivija Crkvi. Pa ipak, postoji nada da je, barem djelomično, birokratska nevolja Crkve generacijska, budući da je njezina sadašnja menadžerska klasa postala punoljetna šezdesetih godina i sada odlazi sa pozornice. U ovom zemaljskom hodočašću Crkve nove su generacije vođa povremeno kroz povijest uspjele izvući Crkvu iz pada u svjetovnost, kao što je bilo i s gregorijanskim reformatorima u dvanaestom stoljeću. Trebali bismo raditi i moliti se da se takva promjena dogodi što prije, to jest prije nego što Zapadna Crkva padne u zaborav.
