Uloga žena u Crkvi, a napose način na koji bi žene mogle vršiti važne službe u njoj, jedna je od glavni točaka rasprave u pontifikatu pape Franje. Papa Franjo je nedavno održao audijenciju skupina žena prije summita G-20 i pozvao žene da zauzmu važniju ulogu na globalnoj pozornici. U međuvremenu je u Crkvi papa Franjo dvaput osnivao povjerenstva za proučavanje mogućnosti ređenja žena za đakonise. Neki se zalažu za to da žene imaju drugačije važne službe, od mogućnosti glasovanja na Biskupskoj sinodi do visokih pozicija u Rimskoj kuriji ili u biskupijskim ordinarijatima.
Ali, u isto vrijeme, određeni lobiji u Vatikanu krenuli su gušiti glasove nekih drugih žena u Crkvi – onih nevidljivih, često zaboravljenih i često na marginama naseljenih mjesta. Riječ je o redovnicama čije molitve podupiru Crkvu u njezinom hodočašću na zemlji.
Redovnice ne samo da podržavaju Crkvu, nego podsjećaju sve ljude da ovaj svijet nije kraj za koji smo stvoreni. Danas, u sekularnoj kulturi i unutar oslabljene Crkve, njihov poziv može biti teško dokučiv – pogotovo zato što je njihova glavna želja upravo suprotna od onih koji traže da žene vrše važne položaje. Redovnice izbjegavaju moć i crkvenu politiku; žele biti u mogućnosti da uvijek mogu štovati, moliti se i živjeti jedinstvenom karizmom koju su primili od svojih svetačkih utemeljiteljica.
Ipak, usred ove borbe za „moć“ žena, Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života ograničila je ženske kontemplativne zajednice putem uputa Cor Orans, koja je pojašnjena Franjinom Apostolskom konstitucijom Vultum Dei Quaerere iz 2016. godine (u konstituciji se govori o posvećenom životu žena). Autonomija svakog pojedinog samostana, koja se dugo smatrala ključnom za održavanje karizme redovničke zajednice, odjednom se oduzima i stavlja u ruke „saveznog predsjednika/ice” kojeg će imenovati Vatikan. Pojedinačni instituti bit će prisiljeni ući u „federacije” koje bi mogle zahtijevati određene prakse i zabranjivati one koju su samostani ili instituti činili stoljećima.
Osim toga, Cor Orans udvostručuje potrebno razdoblje formacije kontemplativnih redovnica na devet godina i propisuje da se redovna formacija odvija izvan samostana, što je praksa koju je zabranila Sveta Terezija Avilska u svojim Konstitucijama za karmelićanski red. Primjerice ako samostan ima samo pet zavjetovanih redovnica, onda gubi pravo biranja vlastite poglavarice; te bi „savezni predsjednik/ica“ preuzeo/la upravljanje samostanom. Kada je sveta Terezija 1562. godine otvorila svoj prvi samostan, pridružile su joj se samo četiri novakinje.
Sve ove zahtjeve Kongregacija (za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života) nameće ženskim kontemplativnim zajednicama. Na muške kontemplativne zajednice se ovi propisi ne odnose; te oni nastavljaju svoju praksu bez dodatnog nadzora Vatikana koji ženske kontemplativne zajednice sada imaju.
Zašto se ovo događa? S jedne strane, kontemplativne redovnice su najmanje moćna skupina u Crkvi. Kao i u sekularnom društvu, čini se da je određenim lobijima usmjerenim na „žene u Crkvi” stalo samo do toga da žene imaju vladajuću moć. One žene koje se odriču moći, čini se, ne smiju se samo zaboraviti; treba ih iskoristiti. Toliko o jednakosti.
Drugo, s obzirom na kolaps redovničkih zvanja nakon Drugog vatikanskog koncila, ne može biti slučajnost da su kontemplativne redovnice, prema Cor Orans zapravo one koji obdržavaju stoljetne prakse svojih utemeljiteljica. Zapravo, takvi redovi jedini imaju zvanja. Pošteno je zapitati se, s obzirom na vremenski okvir događaja, može li se noviji napad na tradicionalnu latinsku misu pokrenut s Motu proprijom Traditionis Custodes i s uputama Cor Orans promatrati kao dio šire reakcije protiv bilo kojeg aspekta katolicizma koji prethodi 1962. godini.
Prošle smo godine na temelju pisma nadbiskupa Joséa Carballa, tajnika Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, samostanima bosonogih karmelićanki (koje su mu pisale radi pojašnjenja u vezi uputa Cor Orans) imali priliku vidjeti da upute navedene Kongregacije proizlaze iz „razvoja teologije posvećenog života u godinama koje nas odvajaju od Koncila” i predstavljaju „znakove vremena”.
U stvarnosti, ovaj „razvoj“ predstavlja promjenu u pristupu od pristupa pape Ivana Pavla II., koji je 1999. godine afirmirao tradicionalne ženske kontemplativne prakse i njihovo vlastito samostalno upravljanje u uputama Verbi Sponsi. Franjina Apostolska konstitucija, a sada i uputa Cor Orans, potkopava autonomiju samostana i tradicionalne običaje. Kao što Motu proprij Traditionis Custodes zabranjuje tradicionalnu latinsku misu, isto to i upute Cor Orans čini tradicionalnim samostanima; jer su stavljeni pod nadzor Vatikana, vjerojatno s namjerom da se uguše aktivnosti koje se percipiraju kao suprotne sadašnjim vatikanskim preferiranim „znakovima vremena“ – što je opasan, amorfan način djelovanja.
Kontemplativni samostani su živi dokaz da katolička vjera nije rođena 1962. godine. Oni koji su vezani uz provjerene karizme ne bi se trebalo prisiljavati da ih se odreknu jer je ideologija novotarija zarazila određene lobije Vatikana. Redovnice imaju pravo (prema kanonskom pravu) živjeti svoje karizme bez vanjskog uplitanja.
Što može biti učinjeno? Prvo, vjernici se trebaju pridružiti kontemplativnim redovnicama diljem svijeta u molitvi da se svim ženskim samostanima koji to traže velikodušno daju izuzeća od uputa Cor Orans. Neki samostani bi se možda željeli pridružiti novoizmišljenim „federacijama“ koje je zamislio Vatikan, ali one ženske kontemplativne zajednice koji se žele pridržavati vlastitih odobrenih konstitucija (nasuprot ovim novotarijama) bi isto tako trebale imati mogućnost da to učine.
Drugo, biskupijski ordinariji bi trebali u Vatikanu izraziti svoju potporu samostanima koji žele zadržati tradicionalni način života. Ove žene su bez moći; dok biskupi imaju moć. Biskupi bi, nasuprot sucu u prispodobi, trebali služiti kao pravedni autoriteti ovim kontemplativnim redovnicama koje nemaju moć u ovoj situaciji i nemaju se kome više obratiti.
Sveta Terezija je željela da ona i njezine kćeri „žive predane molitvi za one koji su propovjednici Crkve i učeni ljudi koji je brane”. Vrijeme je da laici i biskupi postanu ti branitelji. Ako je moć ono što se želi u Crkvi, onda neka kontemplativne redovnice podsjete Vatikan i one opsjednute njihovim statusom na riječi našega Gospodina: „Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen“ (Mt 23, 11-12).
