Nakon šest godina, Vijeće kardinala konačno je predstavilo svoj plan za reorganizaciju Rimske kurije. Pripremno izvješće, temeljeno na intervjuima s dvojicom kardinala iz Papinog savjetodavnog odbora, govori nam da plan zadrži osnivanje “super-dikasterija” posvećenog evangelizaciji.
Kardinal Oscar Rodriguez Maradiaga, predsjednik Kardinalskog vijeća, objašnjava da papa Franjo želi naglasiti primarnu dužnost Crkve: evangelizaciju. “Iz tog razloga”, rekao je “logično je da smo na prvo mjesto stavili dikasterij za evangelizaciju, a ne onaj za nauk vjere”.
Ali čekaj malo. Ako pogledate današnju strukturu Rimske kurije, Kongregacija za nauk vjere i onako nema “prvo mjesto” među uredima Vatikana. Ona jest najstariji od ureda u Rimskoj kuriji, a njezina povijest (kao inkvizicija, a kasnije i Sv. oficij) je više stvar legendi, ali danas je “super-dikasterij” Državno tajništvo. I barem do sad, nitko nije sugerirao da će se situacija promijeniti sa Praedicate Evangelium (Propovijedajte Evanđelje), predloženom apostolskim konstitucijom koja se sada prosljeđuje crkvenim vođama zbog komentara i prijedloga. Rok za primjedbe i prijedloge je 31 svibnja.
Da je Kongregacija za nauk vjera stvarno bila najvažniji ured Svete stolice, imali bismo izvjesnu sigurnost da je sve što dolazi iz Vatikana vođeno glavnom brigom za doktrinarnu jasnoću. Nažalost, u posljednjih nekoliko godina, Kongregacija je očito izostavljena iz rasprava koje su prethodile važnim odlukama unutar Crkve. Papa Franjo nam poručuje da je evangelizacija – propovijedanje vjere – naš glavni prioritet. I je tako. Ali što je točno ta vjera koju propovijedamo? Jasnoća u doktrini nije prepreka evangelizaciji; ona je nužan uvjet za širenje evanđeoske poruke.
Svatko tko zna kako danas djeluje Vatikan, mora priznati da je u realnosti Državno tajništvo jedini “super-dikasterij”. I prije je pretjerana moć Državnog tajništva bila prepreka reformi u Vatikanu. Zbog svoje dvostruke uloge – koja se istodobno bavi odnosom sa sekularnim vladama i unutarnjim poslovanjem Crkve – ured je podložan sukobljenim pritiscima. Štoviše, u njoj se tradicionalno nalaze vatikanski diplomati, koji su školovani da izbjegavaju sukobe, dok su s druge strane katolički biskupi, ili bi bar trebali biti, hrabri i otvoreni. Ne postoji li neizbježan rizik ako se karijernim diplomatima daju velike ovlasti i dopusti utjecanje na vatikanske urede koji nadziru izbor biskupa, evangelizaciju misijskih područja, formacija klerika, pa čak i učenje katoličkog nauka?”
Ipak, postoji još jedan razlog za preispitivanje mudrosti osnivanja “super-dikasterija” posvećenog evangelizaciji. Rad na širenju vjere, privođenju ljudi Kristu, obično nije posao ureda ili ustanove. To je posao koji se vrši jedan-na-jedan, koji rade pojedinci: misionari, župnici, a ponajviše laici – roditelji uče svoju djecu, prijatelji koji razgovaraju s prijateljima; vjerni katolici koji svjedoče o svojoj vjeri. Papa Franjo je pozvao na decentralizaciju crkvenog upravljanja, a evangelizacija je krajnje polje za decentraliziranu aktivnost. Svi kršteni kršćani su ovlašteni evangelizirati. To je naš posao, a ne rad ureda u Rimu.
Što bi to točno Dikasterij za evangelizaciju mogao postići?
Papa Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. često su govorili o potrebi “nove evangelizacije” – težnji obnove kršćanstva u društvima Europe i Sjeverne Amerike, gdje je vjera, nekad dominantna, sada potonula u zaborav. Pape Benedikt je 2010. godine osnovao Papinsko vijeće za novu evangelizaciju kako bi nadzirao tu aktivnost. Činilo se da je to dobra ideja, ali nažalost taj je dikasterij postao ured u potrazi za vlastitom misijom; njegove najupečatljivije aktivnosti bile su usklađivanje hodočašća i drugih “masovnih” i grandioznih pobožnosti – zasigurno vrijedni napori, ali ne i novi pristup evangelizaciji. U međuvremenu, u Europi i Sjevernoj Americi, trend sekularizacije samo se ubrzao.
Evangelizacija je poslanje cijele Crkve. Uredi Rimske kurije imaju posebnu misiju: pomagati Svetom Ocu u njegovom radu, promičući i osiguravajući jedinstvo i cjelovitost vjere.
