Venezuela je sada u završnoj fazi političke i ekonomske propasti. To je plod sedamnaest godina “socijalizma 21. stoljeća” pod vodstvom Hugo Cháveza i njegovog nasljednika Nicolása Madure.
Današnja stvarnost stanovništva Venezuele je suočavanje s praznim trgovinama, masovnom korupcijom, troznamenkastom inflacijom, nestašicom običnih potrepština poput hrane i lijekova, i sveprisutnim nasiljem dok se zakon i red u zemlji raspadaju. To je logična posljedica populističkog režima koji je, u ime “naroda” nacionalizirao cijelu industriju, srušio neovisnost središnje banke, preusmjerio prihode od naftnog poslovanja u neučinkovita i korumpirana državna poduzeća, tiskao za pokrivanje eskalirane državne potrošnje, a zatim je pokušavao kontrolirati kaos koji je nastao zbog striktne kontrole cijena i tečaja domaće valute.
Jedina institucija koja je zadržala svoj integritet u svom ovom neredu u Venezueli bila je Katolička Crkva. Katolički studenti su odigrali ključnu ulogu u zadobivanju međunarodne pozornosti zbog režimskog zlostavljanja. Isto tako, Venezuelanski biskupi su besprijekorni u svojoj kritici ekonomskog i političkog eksperimentiranja tog režima. U siječnju 2015., na primjer, Konferencija venecuelanskih biskupa je formalno osudila ekonomsku krizu u zemlji kao rezultat “političko-ekonomskog sustava socijalističke, marksističke ili komunističke naravi“.
Venezuela nije jedina latinoamerička zemlja u zagrljaju populističke politike u posljednjih deset godina. Ostali značajni primjeri uključuju Ekvador, Boliviju, i papinu Argentinu. I rezultati su bili isti: ekonomska razaranja, duboke političke i društvene frakture, i izrazito autoritarni stil vladanja. Mnogo toga se opravdalo pozivanjem na volju “naroda” i potrebu za suzbijanjem sveprisutne babaroge -“neoliberalisma”. Venecuela je jednostavno najekstremniji primjer ovog populističkog modela pa tako pokazuje i sasvim očekivane, ali i katastrofalne posljedice.
S obzirom na ove činjenice, mnogi se pitaju zašto, od svih šefova latinoameričkih država koji su mogli posjetiti Papinsku akademiju za društvene znanosti na nedavnoj konferenciji povodom 25. godišnjice enciklike Ivana Pavla II Centesimus Annus, jedina dvojica prisutnih su bili ljevičarski populisti: iz Ekvadora Rafael Correa i Bolivijski Evo Morales.
Bismo li trebali vjerovati da ni jedan drugi predsjednik latinoameričke države nije bio u stanju i voljan sudjelovati?
Budući da papa Franjo često navodi da je stvarnost važnija od ideja, podsjetit ćemo se samo na neke osnovne stvarnosti o predsjednicima Correi i Moralesu. Obojica su veliki obožavatelji lika i djela Hugo Cháveza i zalažu se za ono što Correa naziva “socijalizam 21. stoljeća” ili što Morales opisuje kao “komunitarni socijalizam”.
Činjenica, međutim, da su Correa i Morales pozvani da govore na konferenciji Svete Stolice ukazuje na vrlo čudan odnos Crkve prema lijevim populističkim pokretima i vladama u posljednjih nekoliko godina.
Spremnost venecuelanskih biskupa da imenuju i osramote populistički režim zbog njihove destruktivne politike je nažalost iznimka, a ne pravilo.
U srpnju 2015., Papa se pojavio s Moralesom na “Drugom svjetskom susretu narodnih pokreta” i održao govor koji je bio više od same populističke konotacije. Doista, u brojnim govorima, tiskovnim konferencijama i intervjuima otkad je Papa, teško je pronaći bilo kakvu kritiku ljevičarske- populističke politike koja bi se bar donekle približila njegovim strastvenim napadima na tržišno gospodarstvo.
Međutim, dobra vijest za Latinsku Ameriku je opadanje populističkih pokreta i vlada.
Krajem prošle godine, glavni kandidat Perónista za argentinskog predsjednika je poražen na nacionalnim izborima. U veljači ove godine, Evo Morales je izgubio referendum koji bi mu dopustio traženje četvrtog mandata, a u Venezueli, oporba sada kontrolira Narodnu skupštinu i pokušava prisiliti vrlo omraženog Madura na nove izbore.
Tužna je ironija u tome što, dok se u Latinskoj Americi populistički pokreti i vlade raspadaju, njihove ideju marširaju naprijed u ostatak svijeta. S obzirom na njihova nedavna iskustva, katolici diljem Latinske Amerike imaju jedinstvenu priliku pomoći sveopćoj Crkvi odgovoriti na fenomen koji predstavlja značajnu prijetnju zemljama koje samo žele biti slobodne i pravedne. Ali, mogućnost da to danas i učine je u najboljem slučaju, neizvjesna.
