Da, istina je da se svi mogu spasiti jer svi smo djeca istoga Oca, Jedinog Boga, koji je Alfa i Omega, koji jest, koji bijaše i koji će biti Vječni Svevladar. (sl. Otk 1,8).
Začeće i oblikovanje svakog ljudskog bića jednako je na svakoj točki Zemlje, bez obzira kakva je njihova vjera. Svi ljudi se rađaju na isti način, iz ženina krila. „Ali, jednakosti začeća i rađanja djece čovjeka i žene na Zemlji, istovremeno odgovara jedna druga jednakost na Nebu: stvaranju besmrtne duše koja se ima uliti u zametak, da postane zametak čovjeka, a ne životinje. I duša prati čovjeka, od časa kada je od Boga stvorena, sve do smrti, i nadživi ga, jer je besmrtna, u očekivanju općeg uskrsnuća tijela, da se tada opet združi s uskrsnulim tijelom, da primi zajedno s tijelom nagradu ili kaznu – već prema djelima učinjenima za vrijeme života na zemlji.“[1]
Bog je pravedan, i neće nas suditi po vjeroispovijesti niti po boji kože ili po narodnosti. Jer nitko od nas nije birao obitelj ni sredinu u kojoj će se roditi. Sudit će nam se po savjesti i po našim djelima, a vjera bez djela je nula, ispod nule. Evanđelje kaže (1 Kor 13.1): „Kad bi sve ljudske i anđeoske jezike govorio a ljubavi ne bi imao, bio bi mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bi imao… sve znanje; i puninu vjere… a ljubavi na bi imao, bio bi ništa…“ Bolje je ne imati nikakvu vjeru, a imati djela, nego imati vjeru, a ne imati djela, ili činiti zla djela, jer zbog takvih se, kaže Evanđelje (Rim 2,24): ‘Ime Božje izruguje među poganima’ i nevjernici govore: ‘Gledaj kakvi su vjernici i svećenici! Gori su od nas. Kad bi uistinu bili službenici živoga Boga, Bog ne bi dopustio tih sablazni. I stoga vjerujem da Boga nema, da drugi život ne postoji’. I eto ti smrti Vjere i Milosti. Zato onima, koji se diče vjerom, a nemaju djela ili čine zla djela, Isus govori: (Mt,21-29): ‘Neće u Nebesko Kraljevstvo ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!, nego onaj koji vrši volju Oca mojega koji je ne Nebesima…“ Mt 25,31-46): „Odlazite od mene, prokleti, u oganj pakleni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim. Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne napojiste me… bijah gol, i ne obukoste me… Zaista kažem vam, što ste ili niste učinili jednom od ovih najmanjih, meni ste učinili.“ Apostol Jakov kaže (Jak 2,14-25): „Što koristi, braćo, ako tko kaže da ima vjeru, a nema djela? Zar ga vjera može spasiti?… I đavli vjeruju – i dršću…“ A sveti Petar kaže: „Uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego u svakom narodu Njemu je mio onaj koji Ga se boji i čini pravdu.“ Sveti Augustin također kaže: „Crkva ima svoju djecu među svojim neprijateljima i neprijatelje među svojom djecom.“ Linija razgraničenja dobra i zla ne prolazi između ljudi, već prolazi kroz svakog čovjeka. Nitko nije potpuno dobar i nitko nije potpuno zao.
Ipak, VRIJEDI BITI KRŠĆANIN, zato što po zaslugama Krista Otkupitelja: po krštenju – koje nas pere od Istočnoga grijeha, po sakramentu ispovijedi i bolesničkom pomazanju – kojima se brišu osobni grijesi, kršćanin može odmah poslije smrti, ukoliko je u stanju Milosti posvetne, s dušom obučenom u haljinu svjetla[2] ući u Kraljevstvo Nebesko. Nijedan duh neće obući svoje tijelo prije konačnog uskrsnuća tijela, osim Krista i Njegove Bezgrešne Majke Marije. Krist je i nazvan Prvorođenac zato što je Prvorođeni za Nebo, tj. prvi Čovjek koji je dušom i tijelom uzašao na Nebo, i zato što je Prvorođeni i Jedinorođeni Sin Oca Nebeskog (Otk 1, 5a; Kol 1,15-18), i Prvorođeni i Jedinorođeni sin Blažene Djevice Marije. A Marija je (u snu) s dušom i tijelom uznesena na Nebo (po anđelima), zato što je oslobođena od Istočnog grijeha. Marija je začeta iz bračne ljubavi svojih roditelja, kao i sva druga djeca. Ali Bog je Mariju prije začeća oslobodio od ljage i svih posljedica Istočnog grijeha. Tako se u Bezgrešnoj mogla nastaniti sva Milost i Mudrost Božja, istog časa kad je Marija začeta u Aninom krilu. Bog je bdio nad Marijinim oblikovanjem da bi Njegov Sin imao dostojno prebivalište kad dođe vrijeme utjelovljenja Spasitelja ljudskog roda. Zato što je bila Bezgrešna, Marija je dušom i tijelom uznesena na Nebo.
Jedna digresija, za bolje razumijevanje Marijina uznesenja.
Marija govori: „Da li sam umrla? Da, ako hoćete zvati smrću odvajanje višeg, izabranog dijela duha, od tijela. Ne, ako se smrću podrazumijeva odvajanje duše koja oživljuje tijelo… Posljednje što sam čula na zemlji bile su riječi i molitva djevičanskog Ivana… Ivan je znao da neću istrunuti. Čist, ljubazan, razborit prema otajstvima Božjim i prema drugarima, mislio je čuvati tajnu i čekati sluge Božje da me još jednom vide… Ali drugačija je bila odluka Božja. Dobar, kao i uvijek za svog Ljubimca, otežao mu je vjeđe, i dao mu san da ga poštedi ljute boli da vidi kako mu se otima i moje tijelo. Ivan je dao vjernicima jednu istinu više, da ih utvrdi u vjeri u uskrsnuće tijela… i da ih utvrdi u istine Novog Zavjeta: u moje bezgrešno Začeće, moje Božansko Djevičansko Materinstvo, u narav božansku i ljudsku moga Sina, pravoga Boga i pravoga Čovjeka. Koji je rođen ne po volji tjelesnoj, nego Božanskim sjemenom položenim u moje krilo. I na koncu da vjeruju da je u Nebu srce Majke koje kuca vrućom ljubavlju za sve ljude: za pravedne i za grešnike, željno da ih sve ima sa sobom u blaženoj Domovini, za svu vječnost. Kad su me anđeli uzeli iz kučice, da li se moj duh povratio u me? Ne. Moj duh više nije silazio na zemlju, klanjao se pred prijestoljem Božjim. Ali kad je Zemlja, progonstvo i mjesto odvojenosti od mog Jednog Trojstvenog Gospodina, bilo zauvijek ostavljeno, moj duh se povratio da sjaji usred duše, uzimajući tijelo iz njegova sna. I zato je pravo reći da sam uzeta u Nebo s dušom i tijelom, ne vlastitom snagom kako se to dogodilo s Isusom, nego pomoću anđela. Probudih se iz onog mističnog sna, podigoh se, i na koncu poletjeh, jer sad je moje tijelo postiglo savršenstvo proslavljenih tijela. I ljubila sam svoga iznova pronađenog Sina, i svoga Gospodina… Prva ekstaza bijaše začeće moga Sina. Veća ekstaza bijaše njegovo rođenje. Ekstaza nad ekstazama bijaše moj prijelaz sa Zemlje u Nebo. Samo za vrijeme Muke nikakva ekstaza nije učinila podnošljivim moje trpljenje… S moje strane, što je život više prolazio, sve više mi se povećavala želja da se stopim sa Vječnom Ljubavlju. Na to me poticala želja da se stopim sa svojim Sinom, i sigurnost da nikada ne bih učinila toliko za ljude, kao onda kad budem stajala, moleći i radeći za njih na podnožju Prijestolja Božjeg. I s pokretom zapaljenim ljubavlju, svim snagama svoje duše, vikala sam Nebu: ‘Dođi, Gospodine Isuse! Dođi, Vječna Ljubavi!’ Sve bijaše uništeno u želji da posjedujem Boga, iz uvjerenja da imam svu moć kad Ga posjedujem… Nikad čovjek nije toliko aktivan za braću kao onda kad nije više među njima, nego je svjetlo združeno s Vječnim Svjetlom… I ja sam uzišla kličući k nogama Trojice kojima sam se uvijek klanjala… slijeđena povorkama anđela, očekivana već prije praga Neba od moga Isusa, a na pragu Neba od moga pravednog zemaljskog zaručnika, od Kraljeva i od Patrijarha moga plemena, od prvih svetaca i mučenika, uđoh Kraljica, nakon tolike boli i poniznosti siromašne služavke Božje, u Kraljevstvo beskrajne radosti. I nebo se zatvori s radošću što me ima. Što ima svoju Kraljicu, čije tijelo, jedino, među svim tijelima, poznavaše proslavu prije konačnog uskrsnuća i posljednjeg suda.“
Isus tumači: „Razlika između časovitog odjeljenja duha od tijela i oživljavajuće duše ekstazom ili kontemplacijskim zanosom. Dijeljenje duše od tijela izaziva smrt, dok kontemplacija u ekstazi, ili vremenski bijeg duha izvan pregrada osjetila i materije, ne izaziva smrti. To je zato jer se duša ne odvaja sasvim od tijela, nego to čini samo svojim višim dijelom, koji uranja u oganj kontemplacije. Svi ljudi, dok su u životu, imaju u sebi dušu, mrtvu ili živu, kakva je po grijehu ili po pravednosti, ali samo veliki ljubitelji Božji postižu pravu kontemplaciju. To dokazuje da duša, dok je sjedinjena s tijelom, ima u sebi jedan viši, izabrani dio: dušu duše, ili duh duha, koji su u pravednicima vrlo jaki, dok u onima koji ne ljube Boga i njegov Zakon, makar i samom svojom mlakošću ili lakim grijesima, postaju slabi, lišavajući stvorenje sposobnosti da kontemplira i da dolazi do spoznaje Boga i njegove vječne istine… Marija, jer je najsvetija među svim stvorovima iza Krista, bijaše puna Boga, tako da prelijeva svoje milosti, dobrotu i milosrđe na braću u Kristu svih vjekova, i kroz vijeke vijekova… Sada, u Nebu, postavši oceanom ljubavi, izlijeva na djecu koja su joj vjerna, i na rasipne sinove, valove svoje ljubavi za općenito spasenje, Ona koja je opća Majka svih ljudi.“
Marija govori: JA SAM SIGURNO SVJEDOČANSTVO ONOGA ŠTO JE BOG MISLIO I HTIO ZA SVAKOG ČOVJEKA: ŽIVOT NEVIN, KOJI NE ZNA ZA GRIJEH, BLAGI PRIJELAZ IZ OVOGA ŽIVOTA U VJEČNI ŽIVOT, KOJIM BI, KAO ČOVJEK KOJI PRELAZI PRAG KUĆE DA UĐE U KRALJEVSKU PALAČU, SVOJIM POTPUNIM BIĆEM, NAČINJENIM OD MATERIJALNOG TIJELA I DUHOVNE DUŠE, PREŠAO IZ ZEMLJE U RAJ… I Bog me postavi, uzetu sa Zemlje dušom i tijelom u slavu neba, pred patrijarhe, proroke i svete, pred anđele i mučenike, i reče: ‘Evo savršenog djela Stvoritelja. Evo ono, što sam Ja stvorio kao svoju najvjerniju sliku i priliku među sinovima ljudskim. Plod remek-djela Božjeg… Evo svjedočanstva moje ljubavi prema čovjeka, za kojega htjedoh blaženi udes vječnoga života u mojem Kraljevstvu. Evo moga svjedočanstva oproštenja čovjeku, kome sam, voljom Trojne Ljubavi, dopustio da se povrati u sinovstvo Božje… Ova (Marija) je prsten veze između čovjeka i Boga, to je Ona koja vraća natrag vremena prvih dana i daje mojim božanskim Očima radost da promatram novu Evu, sada učinjenu još ljepšu i svetu, jer je Majka moje Riječi, i jer je Mučenica najvećeg oproštenja. Za njezino neokaljano srce, koje nije poznavalo ni najmanju ljagu, Ja otvaram blagajne Neba, i za njezinu glavu, koja nikada nije poznavala oholosti, činim od svoga sjaja vijenac, i KRUNIM JE, JER MI JE NAJSVETIJA, DA BUDE VAŠA KRALJICA’.“ (Spjev, Uskrsnuće, str. 324-333.)
Nastavljamo s temom. Isus govori: „Nemojte misliti da je Bog nepravedan i da bi mnogi zbog toga što nisu kršteni, a koji su kreposno živjeli u onoj vjeri u kojoj su rođeni, i bili uvjereni da je njihova vjera prava vjera, nemojte misliti da bi oni morali ostati u vječnosti bez nagrade… Vi ćete možda reći: ‘Ali što onda uopće vrijedi biti kršćanin, i kakva je to pravednost, ako će se na svršetku svijeta sa nama postupati jednako kao i s poganima? Odgovaram vam; to je ista ona pravednost kao i za one koji, iako pripadaju pravoj kršćanskoj vjeri, neće biti blaženi – jer neće živjeti časno i kreposno. Krepostan poganin, koji je živio časno i kreposno, i bio uvjeren da je njegova vjera prava vjera, na kraju će postići Nebo. Ali kada? Tek na svršetku svijeta, kod uskrsnuća tijela, kada će od četiri prebivališta umrlih (Čistilišta – gdje je želja za ispaštanjem koje poništava svaki grijeh, Limba – gdje je blaženo iščekivanje raja, Pakla – gdje je kazna i sama mržnja, i Raja – gdje je vječna radost), ostati samo dva prebivališta: Raj i Pakao. Ali kolikog li dugog čekanja prije nego što nekršten, ali krepostan poganin dođe do te nagrade. Mislite na to. A ovo čekanje bit će čišćenje onih duša koje su živjele pravedno u drugim vjerama. Za njih Limb, mjesto blaženog iščekivanja kroz vjekove i vjekove, sve do svršetka svijeta. Ali nakon ispaštanja u Čistilištu i čekanja u Limbu, svi će dobri, kakvo god bilo njihovo porijeklo ili vjera, biti zdesna Bogu; a zli, kakvo god bilo njihovo porijeklo ili vjera, biti će slijeva.“[3] „A tih nekrštenih je mnogo. Velik broj. I bit će neizmjerno mnoštvo na koje će, u posljednji dan, po beskrajnim zaslugama Krista, žrtvovanog do zadnje kapi krvi i vode, biti utisnut pečat Boga živoga, prije posljednjeg suda (kod uskrsnuća tijela), i krstit će ih bez drugog krštenja i posvetit će ih bez druge krizme, osim bezbrojnih zasluga Spasiteljevih… Limb više neće biti boravište pravednika. Kao što se ispraznio uvečer Svetog petka, kad su iz njega izašli svi pravednici, jer ih je Krv što ju je prolio Otkupitelj oprala od Istočnog grijeha, tako će Kristove zasluge, na kraju Vremena, odriješiti od Istočnog grijeha sve one koji nisu pripadali njegovom stadu… (jer nisu bili kršteni).“[4] „Nakon Općeg suda tijelo će uskrsnuti preoblikovano i sjedinit će se s besmrtnom dušom. Preobraženo i proslavljeno tijelo neće više biti podvrgnuto naravnim zakonima.“[5] Tada će se majke sresti sa svojom abortiranom djecom…
Prorok Ezekiel govori o uskrsnuću mrtvih i kaže (Ez 37,1-14): „Jahve me svojim duhom izvede i postavi usred doline pune kostiju. Provede me kroz njih, i svuda oko njih, i gle, bijaše ih u dolini veoma mnogo, i bijahu sasvim suhe! I reče mi….: ‘Prorokuj ovim kostima, i reci im: o suhe kosti, čujte riječ Jahvinu! Ovako govori Jahve Gospod ovim kostima: Evo duh ću svoj udahnuti u vas, i oživjet ćete. Žilama ću vas ispreplesti i mesom obložiti, kožom vas obaviti, i duh ću svoj udahnuti u vas, i oživjet ćete – i znat ćete da sam ja Jahve’. I ja stadoh prorokovati kako mi je zapovjeđeno. I dok sam prorokovao, nastade šuškanje i pomicanje, i kosti se stadoše pribirati. Pogledah, i gle, po njima narasle žile i meso; kožom se presvukoše, ali duha još ne bijaše u njima. Jahve mi reče: ‘Prorokuj duhu sine čovječji, prorokuj i reci: Ovako govori Jahve Gospod: Od sva četiri vjetra dođi duše, i dahni u ova trupla da ožive!’ I stadoh prorokovati kao što mi zapovijedi, i duh uđe u njih, i oživješe, i stadoše na noge – vojska vrlo, vrlo velika…“
Uskrsnuće mrtvih bilo je dano vidjeti i Mariji Valtorti: „Evo što vidim ove večeri; Golemo prostranstvo zemlje… ali tu nema ni jednog stabla, ni jednog stručka, ni vlati trave. Prah, prah, prah. Vidim to pri nekoj svjetlosti koja nije svjetlost… Na nebu nema nebeskih tijela. Ni zvijezda, ni mjeseca, ni sunca. Svjetlost utrnutih zvijezda zadaje ti strah. Nebo je prazno kao što je prazna i zemlja… Dva golema svijeta potpuno ogoljena, jer tu više ničega nema… Zašto shvaćam da je ovo viđenje smrti svemira? Po jednom od onih ‘drugih glasova’ za koje ne znam otkud mi dolaze… A zatim vidjeh, iz brazda zemlje i iz brazda mora, izlaze, spajajući se, bijele stvari koje sam vidjela razasute i rastavljene. To su milijuni i milijuni i milijuni kostura koji se pomaljaju iz oceana, i koji se uzdižu iz zemlje. Kosturi svih uzrasta. Od onih najmanjih, od dječice s ručicama sličnim malim prašnjavim paucima (abortirane djece), do kostura odraslih ljudi, pa do onih divovskih, čija veličina daje misliti na koje pretpotopno biće. I stoje začuđeni, slični onima koji su se tek probudili iz dubokog sna i ne mogu se snaći gdje se to nalaze… A zatim, oko tih kostura ovija se i zgušnjava magla slična onoj što se diže iz zemlje, i poprima oblik i neprozirnost, i postaje tijelom. Tijelo slično tijelu nas živih; oči, pa i očne šupljine, ispunjavaju se šarenicama. Jagodične kosti pokrivaju se obrazima, poviše otvorenih vilica navlače se desni i usnice se oblikuju, i kosa se povraća na lubanje, i ruke se zaobljuju, i gipki prsti, i sve tijelo postaje živo, jednako ovom našem tijelu. Jednako, ali različito u izgledu. Ima tu prelijepih tjelesa, tako savršenih oblika i boja da naliče umjetničkim remek djelima. Tu ima i drugih užasnih tjelesa, ne s iščašenjima, niti s fizičkim deformacijama, nego po općem izgledu koji je više životinjski negoli čovječji. Oči mrke, ljutite, bijesne, lice zgrčeno, izgled ratoboran, a ono, što me najviše dira, jest tama koja izlazi iz tih tijela. Dok oni prelijepi, imaju oči koje se smiješe, lice vedro, izgled mio, isijavaju neku svjetlost poput aureole oko njihovog bića, od glave do pete koja se isijava unaokolo… i grupiraju se prema jednoj strani, po nekoj unutarnjoj zapovijedi, koju ne čujem, ali koju mora da netko daje i koju uskrsnuli razumiju. I oni prelijepi se sjedinjuju, smiješeći se, i gledaju ružne sa sućuti koja je pomiješana sa grozom. I pjevaju, ovi prelijepi, blagoslivljajući Boga. I ne vidim drugo, ali shvaćam da gledam konačno uskrsnuće mrtvih.“[6]
Sveti Pavao kaže (1Kor 15,35): „Netko će se pitati: Kako uskršavaju mrtvi? S kakvim li se tijelom pojavljuju? Bezumniče! I ono što siješ, ne postaje živo ako ne umre. I ono što siješ, ne siješ lik koji će se pojaviti, nego siješ golo zrno, na primjer, zrno pšenice ili nečeg drugog (sjeme voća, cvijeća)… A Bog mu daje lik kakav je odlučio, i to svakom sjemenu njegov vlastiti lik.“ (Metamorfoza gusjenice u prekrasnog leptira može nam bar donekle predočiti konačno uskrsnuće mrtvih i ljepotu proslavljenih i uskrsnulih tijelesa – op. a.)
Svetoj Katarini Sienskoj Bog govori: „Spašeni imaju želju da dobiju natrag miraz svoje duše, a to je tijelo. Ali ova želja spašene ne muči, nego uživaju u sigurnosti što znaju da će im želja biti ispunjena, jer, premda još nemaju tijela, ipak im ne manjka blaženstvo. Nemojte misliti da će tjelesno blaženstvo nakon uskrsnuća mrtvih povećati blaženstvo duši. Kad bi tako bilo, slijedilo bi da blaženici u Nebu imaju nesavršeno blaženstvo dokle god ne bi uzeli svoje tijelo; a to je nemoguće, jer njima ne manjka niti jedna savršenost… Znaj da proslavljeno tijelo može proći kroza zid; ne mogu mu naškoditi ni oganj ni voda, ne po snazi tijela nego po snazi duše, a to je Moja snaga, a duši je dana po Milosti…“[7] „Nakon Općeg suda tijelo će uskrsnuti i sjediniti se s besmrtnom dušom… Preobraženo i proslavljeno tijelo neće više biti podvrgnuto prirodnim zakonima.“[8] „Pravedno je da, kako su tijelo i duša u vrijeme zemaljskih dana bili sjedinjeni u borbi za posjedovanje neba, da isto tako u vječnosti opet budu sjedinjeni da uživaju nagradu.“[9]
Ništa što nije potpuno čisto ne može ući Kraljevstvo Nebesko. Malo je ljudi koji izbjegnu čistilište. Isus kaže da je više duša u čistilištu negoli ljudi na kugli zemaljskoj. Časna sestra Emmanuela, Francuskinja koja preko 30 godina živi i radi u Međugorju, posjetila je u Austriji Mariju Simmu, mističarku, koja razgovara s dušama u čistilištu. Na pitanje: „Što je zapravo čistilište?“ Marija je odgovorila: „Rekla bih da je to divno Božje iznašašće. Pretpostavi da se jednog dana pred tobom otvore vrata i pred tobom se pokaže sjajna Osoba, izvanredno lijepa, ljepote kakva nikad nije viđena na zemlji. Ti si zanesen, preplavljen tim bićem od svjetla i ljepote, tim više što to Biće pokazuje da te veoma ljubi – kako nikad nisi ni sanjao da te netko može ljubiti. Ti osjećaš da to Biće ima veliku želju da te zagrli i da bude jedno s tobom. I vatra ljubavi koja gori u tvom srcu tjera te da se baciš u njegove ruke. Ali gle – tog časa uočavaš da se nisi mjesecima prao, da imaš neugodan zadah; da ti iz nosa curi, da ti je kosa neuredna, da su ti na haljini velike mrlje, itd. I tad kažeš samom sebi: „Ne, u takvom stanju ne mogu se predstaviti toj osobi. Najprije se moram otići oprati: dobro se istuširati i onda ću se vratiti natrag.“ Ali ljubav koja je zapaljena u tvom srcu tako je snažna da je to odgađanje zbog tuširanja bolno i nepodnošljivo. I bol zbog odsutnosti, makar to bilo i za nekoliko minuta, jest teška rana u srcu – to je rana ljubavi. Čistilište je upravo to. To odgađanje nametnuto našom nečistoćom, odgađanje za Božjim zagrljajem, nostalgija za Božjom ljubavlju. I upravo to paljenje, ta čežnja čisti nas od svega što je u nama još nečisto. Čistilište je mjesto žive čežnje za Bogom, želje za tim Bogom kojeg već poznajemo, kojeg smo vidjeli, ali s kojim se još nismo sjedinili.“ „Marija, recite nam zbog kojih grijeha ljudi najviše idu u Čistilište?“ „To su grijesi protiv ljubavi prema bližnjemu: tvrdoća srca, škrtost, egoizam, neprijateljstva, klevetanje, ocrnjivanje drugoga. Pokvareno govorenje, ocrnjivanje i klevetanje su najgore mrlje koje zahtijevaju dugo čišćenje.“ „Marijo, kažite nam, tko ima najveću šansu da odmah ide u raj?“ „To su oni koji imaju dobro srce prema svakome: ‘jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha’ (1 Pet 4,8) ‘i mnogo se oprašta onome koji mnogo ljubi’ (Lk 7,47). Poznavala sam mladića koji je stanovao u susjednom mjestu. To selo je zasipano nizom lavina koje su ubile mnoštvo ljudi. Jedne noći taj mladić je čuo potresne krikove: ‘Upomoć! Spasite nas! Upomoć’! Skočio je iz kreveta i potrčao niz stepenice da spasi te ljude. Njegova majka je stala na vrata govoreći: ‘Ne! Nemoj ti! Neka drugi idu! Vani je opasno!’ On je odgurnuo majku u stranu i rekao: ‘Ja idem! Ne mogu dopustiti da tako umru.’ Izašao je van, lavina ga je zahvatila i on je poginuo. Tri dana nakon smrti, posjetio me noću, i rekao: ‘Daj tri svete mise prikazati za mene i ja ću biti oslobođen Čistilišta’. Obavijestila sam njegovu obitelj i prijatelje. Oni su bili začuđeni što će samo nakon tri dana biti oslobođen iz čistilišta. Njegovi prijatelji su uvijek govorili da ne bi htjeli biti na njegovom mjestu kad umre, jer je učinio puno zla. Ali taj mladić mi je rekao: ‘Vidite, ja sam to učinio iz čiste ljubavi, dao sam svoj život za te ljude; i zato me Gospodin tako brzo pozvao u Raj’.“ Jednog dana Mariji se predstavila žena s vedrom u ruci: „Pitala sam je: ‘Što radiš s tim vedrom?’ a žena odgovori: ‘To je ključ moga Raja. Nisam mnogo molila i rijetko sam išla u crkvu, ali jednom sam, pred Božić, besplatno očistila kuću jednoj siromašnoj starici. I to je bilo moje spasenje.’“ „A što se događa s ljudima koji počine samoubojstvo? Je li vas posjetila koja od takvih duša?“ „Da. Do sada nisam srela ni jedan slučaj samoubojstva koji bi bio izgubljen. To ne znači da takav slučaj ne postoji. Ali duše mi kažu da većina krivnje leži na osobama oko njih koji su bili loši prema njima, ili su širili laži i klevete, jer zli jezik je gori od mača…“
„Marijo, ima li djece u čistilištu?“ „Da, ali za njih Čistilište nije dugo, niti bolno, jer nemaju dovoljno rasuđivanja.“ „Ispričali ste mi događaj o malom djetetu, o djevojčici od četiri godine. Ali, kažite mi: zbog čega je ona bila u Čistilištu?“ „Ona je za Božić dobila lutku od svojih roditelja. Ta djevojčica je razbila svoju lutku, i potajno, znajući da je nitko ne gleda, stavila svoju razbijenu lutku na mjesto sestrine, a uzela njezinu. U svom malom srcu ona znala da će zadati bol sestrici i da je to nepravda. Zbog toga je ta četverogodišnja djevojčica morala u čistilište.“ „Jesu li vas posjetile duše koje su na zemlji živjele izopačeno? Mislim, na primjer, na seksualno područje.“ „Da. One nisu sve izgubljene. Ovisi o pokajanju i obraćenosti. Ali trebaju mnogo trpjeti da se očiste. Prakticiranje homoseksualnosti dolazi od zloga.“[10] (A zli čovjeka napada preko rana koje su mu nanijeli drugi ili preko osobnih grijeha.)
Ljudi često griješe iz neznanja. Skupljamo toliko beskorisnog znanja i nepotrebnih informacija, a samo jedno je potrebno za spasenje: Riječ Božja. Zato Gospa u Međugorju godinama govori i ponavlja: „Čitajte Bibliju svaki dan; čitajte životopise svetaca, molite…“ Molitva nas sjedinjuje s Bogom i prosvjetljava razum, jer (sl. Md 3,9): Iz vjere i ufanja rađa se spoznaja Istine. Onda nećemo živjeti u neznanju, već ćemo, kako sveti Petar kaže (1 Pet 3,15): „Biti uvijek spremni na odgovor svakome tko od nas traži razlog vjere i nade koja je u nama“ – što vjerujem i zašto vjerujem u Isusa Krista. Isus govori: „Dobra je stvar ljubav sa svima, i s narodima koji nisu naše vjere. Ali ljubav prema tim narodima, koji su uvijek naši bližnji, ne smije nas nikada navesti da zaniječemo svoju vjeru.“[11] „Jer tko god se odrekne Mene pred ljudima, i Ja ću se odreći njega pred Ocem svojim Nebeskim.“ Sveti Pavao kaže (2Tim 4.2): „Navijesti Riječ, zauzmi se za to, bilo da je zgodno ili nezgodno – ukori, opomeni… Jer doći će vrijeme kad ljudi neće slušati zdrave pouke… te će odvraćati uši od istine a okretat će se bajkama.“
[1] Valtorta, M., Spjev o Bogo-Čovjeku, VI/2., str. 104.
[2] Ibid., VII/2., str. 294.
[3] Spjev, VI/2., str. 102-105.
[4] Valtorta, M., Pouke na temelju Pavlove poslanica Rimljanima, str. 67.
[5] Muka, str. 109.
[6] Valtorta, M. K Ocu, k Ocu, Jelsa, 2009., str. 38-41
[7] K. Sienska, Dijalog Božanske providnosti, str. 97
[8] Muka, str. 109.
[9] Spjev, V/2., str. 281.
[10] Sestra Emanuel, Marija Simma – Duše u čistilištu, Duh i voda, Jelsa, 2001., str. 36.
(A zli čovjeka napada preko rana koje su mu nanijeli drugi ili preko osobnih grijeha.)
[11] Muka, str. 125.
