Kada se ono što je sveto koristi na nesvet i grešan način, to je teški grijeh svetogrđa, a kada svetogrđe uključuje i ruganje, pridružilo mu se i bogohuljenje. Nema ništa svetije, ništa svetije na ovoj zemlji od svete misne žrtve i stvarne prisutnosti Isusa Krista u Euharistiji, budući da je Euharistija Tijelo i Krv Onoga koji je pravi čovjek i pravi Bog, Vječna Riječ Očeva, po kojoj je sve postalo, a misna žrtva žrtvovanje je Isusa Krista Vječnom Ocu u ime grešnika.
Kada se sveta misna žrtva zlorabi za pokrivanje seksualnih grijeha, kao što je otkriveno u užasnim slučajevima serijskog homoseksualnog zlostavljanja od strane sada laiciziranog bivšeg kardinala Theodora McCarricka, ili u slučajevima serijskog seksualnog zlostavljanja od strane sada protjeranog Isusovačkog svećenika oca Marka Rupnika ili slučaj obrednog silovanja bivšeg svećenika biskupije San Diego Jacoba Bertranda, pravi naziv za takvu svetogrdnu upotrebu mise je ‘crna misa’. U takvim slučajevima, često ne samo da se Euharistija oskvrnjuje time što se prima nedostojno i što se koristi kao paravan za seksualno zlostavljanje, nego se i sam pojam Kristova svetog Tijela podrugljivo seksualizira od strane izopačenih svećenika koji ništa duhovno ne mogu gledati bez reference na nemoralno i devijantno seksualno zadovoljenje. Na taj su način te crne mise svetogrđe nad svetim Tijelom Isusa Krista, Sina Božjega.
No, u zadnje vrijeme u Crkvi se sve više širi novi oblik crnih misa. Međutim, za razliku od slučajeva McCarricka, Rupnika i Bertranda, te se mise služe sasvim otvoreno. Oglašavaju se, promoviraju na društvenim mrežama, objavljuju u župnom biltenu, raspoređuju ih biskupije, a sada ih slavi i mjesni biskup, tim bolje ako uživa istaknuto mjesto u kardinalskom zboru.
Svetogrdno i bogohulno korištenje svete misne žrtve za promicanje lezbijskog, homoseksualnog, biseksualnog, transrodnog i bilo kojeg drugog najnovijeg devijantnog seksualnog načina života koji je sada u modi, je nečuvena nova vrsta crne mise koja koristi ono što je najsvetije u Katoličkoj religiji namećući prihvaćanje svake nove spolne perverzije, pa čak slavi kemijsku kastraciju i sakaćenje zdravih organa djece, što je dio agresivnog transrodnog ludila koje hara našim školama i institucijama.
Ove mise postaju sve istaknutije i promiču se kao “pastoralni pristup” onima koji su prethodno “isključeni” iz katoličkog života, čije se “uključivanje” smatra prosvijetljenim plodom Crkve koja neprestano napreduje i koja se tek počinje boriti s neugodnom potrebom otpuštanja prijašnjih “predrasuda” koje su otjerale one koji žele jednostavno “afirmirati” svoju katoličku vjeru u isto vrijeme dok žive svoj drugačiji “seksualni identitet”.
Da i ne govorimo o zemljama u Europi, koje također bilježe porast pro-LGBT misa, u Sjedinjenim Državama su samo prošli tjedan održane dvije “pride mise” u dva najistaknutija sjedišta američke Katoličke Crkve – Washingtonu, D.C. i Chicago.
Crkva koja je bila domaćin “Mise ponosa” u Washingtonu je ona u kojoj je nazočio i “katolički” predsjednik Joe Biden, dok je “Pride misu” u Chicagu služio kardinal nadbiskup Chicaga, Blase Cupich.
Baš kao što se u korporativnom svijetu zastava duginih boja vijori kao simbol prihvaćanja seksualnog “ponosa”, a njegovo odbacivanje se tumači kao mržnja i zločinačka netolerancija koja može uništiti čovjekov život, ugled ili status, tako sada unutar Crkve, “Mise ponosa” postaju crkvena zastava duginih boja, za koju će se zahtijevati da se vijori od biskupije do biskupije svakog lipnja, svake godine osvajajući novi teren, sve dok se svaki protivnik ne posrami i ne pokori.
