Prema riječima jednog zbunjenog biskupa: „Kao da uživa bockati nas među oči“ – prilično prikriven način konstantiranja zajedničkog osjećaja među klerom.
„Ljudi, ne anđeli, su svećenici evanđelja“. Tako je sveti kardinal John Henry Newman dao naslov jednom od svojih predavanja iz 1849. godine, četiri godine nakon obraćenja. Newman nije bio skandaliziran tom spoznajom; zapravo ga je to tješilo, jer je to značilo da se tako može ubrojiti među Gospodinove posebno odabrane učenike.
Na nedavni Veliki četvrtak, najznačajniji dan Svete euharistije i dan uspostave svetog svećeništva, moje su se misli vratile – nostalgično – u dvadeset i sedam godina pontifikata sv. Ivana Pavla II. i na njegova pisma za Veliki četvrtak „dragoj braći svećenicima“. Svećenici i bogoslovi su ih željno iščekivali. U našoj smo se zajednici okupljali na Veliki četvrtak u podne kako bismo molili srednji čas, a na završetku bi smo naglas pročitali Papino pismo svećenicima za tu godinu. Potom je uslijedio svečani objed, na kojemu bi nam se pridružili mnogi lokalni klerici koji su slavili Božju dobrotu prema nama što nas je učinio „dispensatores mysteriorum Dei“ (djeliteljima Božjih otajstava).
Ovo prisjećanje učinilo je tužnijom stalnu negativnost koju prema nama svećenicima upućuje sadašnji Papa. Ovaj „osjećaj“ za mene nije nešto jednostavno. To je bilo jasno u istraživačkom projektu koji je za Sveučilište Notre Dame radio Francis X. Maier. Moram napomenuti da on nije samo blizak prijatelj i suradnik (skoro) četrdeset godina, već je i jedan od rijetkih laičkih crkvenih „birokrata“ koji nije želio biti svećenik i koji iskreno voli i poštuje svećenike (čak i kada neki od nas to mogu otežati).
Temeljito sam proučio stav biskupa u prvoj studiji „Somebody needs to be Dad“ (objavljena na portalu First Things). Prema tome, dozvoljeno nam je osluškivati zapažanja biskupa o papi Franji, među mnogim drugim temama. Prema riječima jednog zbunjenog biskupa zapadno od Mississippija: „Kao da uživa bockati nas među oči“ – prilično prikriven način konstantiranja zajedničkog osjećaja među klerom.
Što je sa bogoslovima? Maier je iznio sljedeće: „Kada sam ih suočio s time, nitko od biskupa koje sam pitao nije mogao dati primjer niti jednog dijecezanskog bogoslova kojega je trenutni Papa nadahnuo za svećenički život. Ni jedan biskup nije uživao u priznavanju toga“. Opet, ovo je paralelno s mojim vlastitim iskustvom sa predavanja i vježbi koje sam održavao brojnim bogoslovima. Zapravo, u duhovnome vodstvu bogoslova sam imao i nezavidan zadatak pokušaja uvjeravanja (uključujući mlade svećenike) da ne odustanu od svećeništva, jer je mnoge upravo papa Franjo obeshrabrio.
Možda je za mnoge iznenađujuće što su bogoslovi koje poznajem, od kojih su mnogi jedva primili prvu svetu pričest u zadnjim godinama papinstva Ivana Pavla II., upravo Njega imenovali kao uzora za svećenički život i službu; te Benedikta XVI. kojega isto tako cijene naši bogoslovi – dok većina bogoslova poštuje trenutnog pontifeksa, da ne bi pokazali nepoštovanje ili prezir. To je vrlo znakovito. Isto tako objašnjava zašto su duhovna zvanja u sjemeništima u opadanju, upravo u posljednjih osam godina. Iskreno, zašto bi mladi čovjek inspiraciju pronašao u čovjeku koji je bogoslove nazvao „malim čudovištima“?
Pokrećem ovu neugodnu temu jer su u samo dva tjedna prije Velikog tjedna, svećenici dobili četiri papina „uboda u oko“.
Prvo je, naravno, zabrana pojedinačnih slavlja svetih misa u bazilici svetog Petra, o čemu sam već ranije pisao za ovaj internetski portal. Taj je dekret stvorio vatrenu ogorčenost širom svijeta. Kardinal Raymond Burke je bio prvi prelat koji je javno iznio osudu uvredljivog napada na svećeničko slavljenje pojedinačnih misa. Od javnog istupa, pridružili su mu se kardinali Walter Brandmüller i Gerhard Müller te kardinal Robert Sarah, donedavni prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Na listi se našao i nepopustljivi kardinal Joseph Zen. Malo je reći da je ironično što je Papa koji ne voli slavljenje privatnih misa u bazilici svetog Petra, baš na Veliki četvrtak (od svih dana!) zamijenio tu baziliku kako bi slavio privatnu misu u kapelici osramoćenog kardinala Giovannija Angela Becciua!
Drugi pokazatelj papinog zanemarivanja svećenika je bila njegova odluka da smanji plaće kardinalima, biskupima i svećenicima koji rade u rimskoj kuriji, ali nije smanjio plaće zaposlenika laika. Ovo će trebati objasniti čitateljima kako bi razumjeli ogromnu nepravdu. Tipičan laik bi mogao na ovu odluku reagirati s odobravanjem. „Uostalom“, laik bi mogao doći u iskušenje da kaže kako „svećenici nemaju troškove kao laici. Osiguran im je besplatan smještaj, obroci i sve ostale potrebne stvari“. Ne tako brzo!
Klerici koje radi u rimskoj kuriji primaju plaću, međutim, za smještaj i hranu se moraju sami snaći. Primjerice, ako svećenik živi u rezidenciji Svete Marte (gdje živi i papa Franjo), čak polovina njegove plaće odlazi na plaćanje smještaja i obroka. Sjećam se dobro kada je moj prijatelj biskup bio pozvan da služi u Rimu i dobio je vatikanski stan, koji je bio strašno zanemaren i trebalo je napraviti mnogo popravaka i opremiti stan. Projekt je bio isključiva odgovornost novog stanara. Nadalje, biskup ili kardinal će u pravilu imati svećenika – tajnika koji živi s njim i možda jednu ili više časnih sestara za pomoć u raznim kućanskim poslovima; te uzdržavanje ovoga osoblja mora izravno platiti prelat. Drugim riječima, klerici koji rade u Vatikanu imaju iste financijske odgovornosti kao i laici – no Papa je kaznio samo klerike. Osim financijskih razloga, klerici u rimskoj kuriji vrlo često žive tisućama kilometara daleko od svojih domova i obitelji, podnoseći velike osobne žrtve radi dobra Crkve. Naravno, Franjo je u više navrata pozivao te svećenike da se vrate kući (tamo gdje vjerojatno pripadaju!).
Treći „ubod u oko“ je uslijedilo nakon papine audijencije sa svećenicima studentima iz Papinskog filipinskog zavoda (kolegija), na proslavi šezdesete godišnjice institucije i petstote obljetnice evangelizacije Filipina. Tijekom obraćanja svećenicima Papa ih je upozorio da „ne bježe u idealnu prošlost“ (drugim riječima, da ne budu „konzervativni“). Nadalje, da ne „zamišljate prestižne zadatke koje će vam biskupi zasigurno htjeti povjeriti po povratku… Ne, ne to! To je maštarija“.(Prijevod: ne radujte se što ćete upotrijebiti svoju posebnu formaciju – jer bi to imalo miris „klerikalizma“ ili „karijerizma“); Konačno, nemojte „loše govoriti“ jedni o drugima (zašto bi papa uopće pretpostavljao da će ovi mladi svećenici to činiti?). Dakle, tri uboda u oko (tri šljive na oku) na ono što je trebala biti radosna prigoda (susret).
Konačan „ubod u oko“ je uslijedio 29. ožujka tijekom papinske audijencije dodijeljene svećeničkoj zajednici Papinskog meksičkog zavoda (kolegija). Franjo ih je upozorio da se „ne zatvaraju u svoje sobe, urede ili hobije“. Zatim je nastavio: „Klerikalizam je izopačenost“. Zatim je nastavio omalovažavati vrijednost doktorata. Opet, zašto su uvijek negativne pretpostavke?
Ovaj Papa radi „raskid“ sa snažnim svećeničkim identitetom, te ga izjednačava s „klerikalizmom“ (što je uistinu mana jer klerikalizam traži privilegiranje, a ne služenje). Da bude jasno- papa ne čini ništa loše kada iznosi ideje svećenicima za promišljanje i poboljšanje, ali trajno negativno prigovaranje (udaranje) je glavni čimbenik niskog morala među svećenstvom i zasigurno štetno utječe na mladiće koji razmišljaju o svetom svećenstvu. Ovo „bode oče“ i onemogućuje svećenicima da čuju išta dobro što bi Papa mogao reći o nama i našem pozivu.
Kada je sveti Ivan Pavao II. preuzeo katedru (stolicu) sv. Petra, svećeništvo je bilo u najvećoj krizi još od protestantske reformacije. U stvari, više je ljudi napustilo duhovno zvanje nakon Drugog vatikanskog koncila nego u šesnaestom stoljeću – prema većini procjena, oko sto tisuća klerika je napustilo svećeništvo. I ne samo to, već su se u sjemeništima više od desetljeća poučavali heretični koncepti o svećeničkoj službi, čime su bile zagađene generacije klerika, kao što su se do tada zarazile tisuće već zaređenih. Dajući vlastiti savjet, „Ne bojte se“, papa Ivan Pavao II. je s užitkom zakoračio u borbu (protiv toga).
Budući da je papa Ivan Pavao II. iznutra poznavao svećeništvo i volio ne samo „svećeništvo“, već i svećenike, te je stoga mogao suosjećati sa svećenicima čija je ljubav prema Božjem pozivu „ohladila“ ili sa onim svećenicima koji su čak sumnjali u svrhovitost svoje službe. Stoga je svoje prvo pismo Velikog četvrtka za nas svećenike završio ovim dirljivim i blagim razmišljanjem:
Draga braćo, Vi, koji ste podnijeli „tegobu dana i žege“ (Mt 20,12), koji ste stavili ruku na plug i ne vraćate se natrag (usp. Lk 9,62), a možda ste čak oni koji sumnjaju u značenje svog poziva ili u vrijednost svoje službe. Razmislite o mjestima na kojima ljudi gorljivo iščekuju svećenika i gdje se već dugi niz godina osjećaja nedostatak svećenika, a vjernici se ne prestaju nadati njegovoj prisutnosti.
Ponekad se dogodi da se vjernici susretnu u napuštenom svetištu i na oltar postave štolu koju još uvijek čuvaju i čitaju sve molitve euharistijske liturgije; te onda, u trenutku koji odgovara transupstancijaciji se spusti duboka tišina, tišina koju ponekad prekida jecaj… Toliko gorljivo žele čuti riječi koje samo usne svećenika mogu učinkovito izgovoriti. Žele euharistijsku zajednicu u kojoj mogu sudjelovati samo po svećeniku, baš kao što tako gorljivo čekaju da čuju božanske riječi pomilovanja: Ego te absolvo a peccatis tuis!
Vjernici tako duboko osjećaju odsustva Svećenika!…
Takvih mjesta ne nedostaje u svijetu. Dakle, ako netko od Vas sumnja u značenje svog svećeništva, ako misli da je ono „društveno“ besplodno ili beskorisno, razmislite o ovome!
Predobro je znao brojne slabosti među Božjim sinovima u svećenstvu. Ljudi nisu anđeli. Nije nas kritizirao da budemo bolji; nego nas je volio da postanemo bolji.
Po zagovoru svetog Ivana Pavla II., tog istinskog svećenika, se moramo moliti da njegov nasljednik nauči kako voljeti svećenike, umjesto da nam „bode oči“.
Bože, daj nam svećenika!
Bože, daj nam mnogo svećenika!
Bože, daj nam mnogo svetih svećenika!
Vlč. Peter M. J. Stravinskas je urednik internetskog portala The Catholic Response i autor preko petsto članaka za brojne katoličke publikacije, kao i nekoliko knjiga, uključujući The Catholic Church i The Bible and Understanding the Sacraments.
