“Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapade među razbojnike, koji ga svuku i još k tomu izrane, ostave napol mrtva pa odu.” …
ISPRAVNO SUOSJEĆATI…
Mi ne možemo ispravno suosjećati dok je god blokiran jedan dio svijesti o nečemu u nama.
Ispravno suosjećanje u svemu imao je Gospodin:
… vidje i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira.
Primjer ispravnog suosjećanja Isus nam donosi u prispodobi o milosrdnom Samaritancu… To je govor o Božjem srcu koje nas ne zaobilazi i koje i nas same želi osposobiti u korištenju osjećaja na ispravan način.
ON ŽELI OZDRAVITI RANE U SVIMA NAMA…
Oni koji zaobilaze ranjenika su oni među nama koji ne žele postati svjesni na nekom području pa zato traže uvijek neke nove izlike.
A ČOVJEK POTPUNOSTI – ISUS KRIST je dakle taj koji i nas same želi osposobiti za onu zadaću Samaritanca…
Ranjenom čovjeku može pomoći netko sa samaritanskim, tj. djelotvornim suosjećanjem.
On se sagiba k čovjekovim ranama i ČISTI ih ULJEM I VINOM.
Ako je Isus u nama samima dovršio taj proces mi ćemo – TEK ONDA – (u potpunosti) biti spremni za tu zadaću.
Bez rana očišćenih u ulju i vinu mi nećemo biti sposobni učiniti ništa više od onoga što su učinili onaj svećeni i levit… A što su učinili? Ostavili su čovjeka tamo gdje su ga i zatekli, a pod izlikom obdržavanja obrednih propisa.
Svi mi imamo neke svoje „obrede“ u kojima tražimo i nalazimo neke uvjerljive izlike („ja to ne mogu, jer baš sada imam ovo i ono; ma da si me samo prije zvao i sl…“).
Koji su to tvoji „obredi“ zbog kojih zaobilaziš i odgađaš rješenje onoga što je tako bitno za zdravlje tvojih bližnjih, i tvoje vlastito?
„Velečasni, željeli bismo se vjenčati u Crkvi.“
„A koliko dugo živite skupa?“
„Petnaest godina.“
„Zašto ste tako dugo čekali, živeći tako u grijehu?“
„Ma znate velečasni, sve mi to znamo, ali nismo imali novaca za organizirati vjenčanje.“
„Aha, a sada imate?“
„Ma ne, sada ne mislimo ni zvati svatove. Samo mi i kumovi, i to je to.“
„Pa to ste mogli i prije petnaest godina, i ne biste morali živjeti s tim teretom tolike godine.“
Ovo je jedan primjera kad se zbog nekakvih prozirnih „obreda“ komotnosti zaobilazi LITURGIJA BOŽJA (koja je uvijek konkretna, za čovjeka) i u njoj čovjek koji žudi za ozdravljenjem.
ZAHVAT ČIŠĆENJA RANA POTREBAN JE SVAKOME U VEĆOJ ILI MANJOJ MJERI…
U tim ranama je smještena i naša lažna povijest o sebi; to je ono idealiziranje sebe kroz traženja krivnje u drugome. I tu je također potrebno čišćenje, pročišćenje memorije opterećene „kiselim kišama“ koje su se odrazile kao iskrivljena percepcija. Znamo što čine kisele kiše biljkama, biljke se suše. To isto čine djela bez ljubavi. Na kraju to postaju rane, odnosno beživotni dio u nama koji nam se neda dignuti. To je nemoć koja blokira naš rast, naš ispravan hod u Bogu…
Ono neizlječeno ostaje na cesti koja povezuje Jerihon i Jeruzalem: HODOČAŠĆE, PUT PREMA BOGU NE MOŽE SE NASTAVITI sve dok ne prestanemo s ponašanjem levita i svećenika.
BITI NA PUTU IZMEĐU ZNAČI BITI NIGDJE…, nigdje ne pripadati. To je jedan od najgorih osjećaja, osjećaj nepripadanja, neostvarenosti.
ULJE I VINO — PAŽNJA I LJUBAV (pomirenje)…
Samaritanac koji se sagiba otkriva nam našu potrebu za Bogom. TREBAMO JE SEBI PRIZNATI: to je potreba pomirenja koja je u Božjim rukama. Ovo nas pomalo podsjeća i na onu scenu izgubljenoga sina koji se zapravo vratio onoga trenutka kad je doživio očev zagrljaj. TU POČINJE PROCES OZDRAVLJENJA: doživljeno prihvaćanje.
DOŽIVLJENO PRIHVAĆANJE je presudni trenutak kojim se ruši pregrada emocionalnih blokada koje je netko dugo podizao.
Blokade u sebi, odnosno brane, čovjek podiže kad se ne može nositi s bolima, a to se u najvećemo dijelu tiče neke odbačenosti. Čovjek iz evanđelja bio je opljačkan, izranjen i odbačen pored ceste.
MILOSRDNI SAMARITANAC SE SAGIBA. To je još jedan pokazatelj kako je Bog došao zbog čovjeka, i kako je zbog čovjeka prošao onim istim putem kojim se kretao njegov životni put.
NAŠ BOG HODA LJUDSKIM STOPAMA da bi u njima izliječio naše promašaje.
Taj ranjenik je bio NEKI čovjek… Za primanje pravog identiteta, koji mu je opljačkan, potrebno je iskusiti Božje milosrđe.
BOG NAM DAJE I ONO ŠTO NISMO IMALI…, i vraća nam ono što nam je bilo oduzeto: ovdje izraženo u iznosu novca koji ostavlja u gostinjac (gostioničaru) kako bi se pobrinuo za njega dok se on opet ne vrati. TU JE ZAPRAVO NAZNAČEN NASTAVAK BOŽJE BRIGE ZA ČOVJEKA kroz Crkvu (koja je gostinjac) i gostioničara (to su službenici Crkve), a potrebni iznos novca (to su sakramenti u kojima nam je Krist osigurao potrebne sve milosti dok se on ne vrati u slavi). Čovjek više neće biti prepušten sam sebi, niti će više biti izložen pljački i ranjavanju…
BOG U SVOJOJ CRKVI PREUZIMA BRIGU NAD ČOVJEKOM…
