Dovršetak Sinode o sinodalnosti prije nekoliko mjeseci izazvao je medijsku buku oko rasprave o povećanju službeničkih uloga žena unutar crkvene hijerarhije, uključujući ređenja za đakonise. Postojala je svjetovna galama za ‘uključivost’ i ‘povećanje duhovnog majčinstva’ žena.
Pitanje ženskog đakonata naizgled je postavljeno kao reformsko. Kako bi se uvjerilo svijet da žene još uvijek mogu dobiti mnoge — a možda i važnije — rukovodeće uloge, sudionici Sinode o sinodalnosti podsjetili su sve koje prate događaj na uloge koje žene već imaju u Crkvi, od ravnateljica katoličkih škola, diplomatkinja u službi Svete Stolice, pa čak i naučiteljica Crkve.
A sada imamo prvu ženu prefektu jednog vatikanskog odsjeka središnje uprave, uz obećanja pape Franje kako slijede i nova imenovanja.
Ipak, drastično je zanemarena vitalnija i vidljivija uloga žene za budućnost Crkve – uloga majke.
Međutim, kod novih imenovanja zaboravljeno je da prosječan katolički laik ne zna tko je prefekt/prefekta Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, tko je na čelu ove ili one katoličke dobrotvorne organizacije, pa čak ni tko je predsjednik pastoralnog vijeća župe.
Ali katolički laik/laikinja ima majku. A vjerojatno poznaju i ženu koja svake nedjelje sjedi udaljena nekoliko klupa i drži svoje novo dijete.
Želite li povećati vidljivost žena u Crkvi? „Proširiti duhovno majčinstvo”? Dati običnim ženama glas? Pa, bilo bi dobro poslušati Svetu Majku Crkvu u njezinoj mudrosti i oživljenja njezinu dugogodišnju tradiciju blagoslova žena nakon porođaja.
Riječ je o jedinstvenoj tradiciji nasljedovanja Naše Gospe. Njezina blizina mijenja živote i okreće srca više nego što bi ijedna daleka ženska titula ikada mogla.
O kojoj tradiciji, tj. običaju govorim?
Stoljećima je običaj bio nuđenja posebnog blagoslova porodiljama kad su bile spremne vratiti se svojim društvenim i vjerskim obvezama. Običaj je tekao ovako: Žene bi klečale pored oltarne pregrade držeći upaljenu svijeću, a klerik bi ih poškropio Sv. vodom, a zatim bi im u ruku stavio obrub svoje bijele štole, koje su držale dok su hodale prema oltaru.
Žena bi tada kleknule pred oltarom i zahvalile Bogu koji je po Blaženoj Djevici Mariji „vjernicama porodiljne boli pretvorio u radost.” Klerik je zatim tražio Božji blagoslov za majku i da jednog dana ona i njezino novo dijete zasluže radosti vječnog života.
Postoji i prekrasan običaj stavljanja novorođenčeta na oltar. Majka tada može posvetiti dijete Blaženoj Djevici Mariji. Beba, međutim, ne mora biti prisutna na ceremoniji; doista, blagoslov se još uvijek može napraviti kao dio procesa ozdravljenja za one koji su pretrpjeli probleme, krize i gubitke.
Običaj oponaša posjet Sv. Obitelji Hramu radi očišćenja Blažene Djevice i Prikazanja našega Gospodina – riječ je o blagdanu Svijećnice kojeg slavimo 2. veljače.
U skladu s tim, običaj ima korijene u starom židovskom zakonu, koji je zahtijevao od majki donošenje novorođenčadi na pročišćenje nakon određenog vremena – 40 dana nakon rođenja dječaka i 80 dana nakon rođenja djevojčice.
Ipak, Marija je svojom čistoćom i poniznošću reformirala obred. Bilješke uz rubrike pažljivo navode da se kršćanski obred razlikuje od starog židovskog zakona. Vrijeme ceremonije treba biti bez vremenskog ogranićenja. Kao što je papa Grgur Veliki napisao u VI. stoljeću, žena može otrčati u crkvu u trenutku nakon porođaja kako bi se zahvalila, a blagoslov može primiti čak i nakon što se vrati vršenju vjerskih dužnosti.
Štoviše, običaj se nije nikada vršio pod prijetnjom grijeha, iako se preporučuje kao „pobožna i hvalevrijedna“ praksa. Važno je naglasiti da je liturgijski jezik korišten u blagoslovu zahvaljivanje, a ne pročišćenje.
Usprkos tome, trebamo imati na umu da se pojam „pročišćenje“ često koristi u liturgiji ne implicirajući moralnu nečistoću. Slavimo svetkovinu pročišćenja Blažene Djevice, uvijek čiste i neokaljane. Klerik čisti liturgijsko posuđe nakon sv. pričesti – iako ih Tijelo i Krv našega Gospodina ne mogu zaprljati! Jezik nas ovdje vara, jer se izraz „pročišćenje“ koristi na povijesni način da se odnosi na ritualno čišćenje.
Obred pročišćenja žena nestao je nakon Drugog vatikanskog koncila, ali je posljednjih godina doživjelo oživljavanje s tradicionalnim pokretom u Crkvi.
Čast zbog vršenja obreda pročišćenja
Obred pročišćenja pruža prijeko potrebnu duhovnu snagu majci, ali joj daje i čast u crkvenoj zajednici, kao i u širem kršćanskom društvu. Sekularni historičari tvrdi da je obred pročišćenja „uzdiglo status majke u zajednici do te mjere kad bi obred pročišćenja prestao, žene bi bile manje vidljive u Crkvi.“
Nekada su se bebe krstile odmah nakon rođenja, a majka je ostajala kod kuće. Obred pročišćenja je s druge strane veći fokus stavio na majku. Vratile bi se u crkvu kad su mogle i dočekivala bi ih veličanstvena dobrodošlica. Nakon obreda uslijedio bi ono što društveni povjesničari nazivaju „bučnim slavljima u župi.“
Ceremonija je također služila kao važan društveni znak koji je štitio žene tijekom vremena oporavka. Kao što zapisi pokazuju, običaj je bio da žene imaju oslobođenje od svojih nedjeljnih obaveza punih šest tjedana. Vidljiva ceremonija štitila je ženu. Naravno, od žene se nije očekivao povratak na posao ako još nije bila u crkvi!
U današnjoj kulturi povratka na ranije stanje, na ovaj način možemo vratiti čast majčinstvu i otvorenost prema životu u brizi za naše majke. Obred pročišćenja je pokazatelj obitelji, prijateljima, pa čak i samoj majci za ublaživanje očekivanja. Neka se odmori dok obitelj i prijatelji preuzmu kućanske poslove i obroke. Kad majka bude spremna, Sveta Majka Crkva osigurat će prijelaz iz novorođene magle u svakodnevicu.
Kriza zvanja
Žene su oduvijek bile ključ krize zvanja – ne kao službenice, nego kao majke.
Kriza zvanja povezana je s krizom nataliteta. Manje je zvanja kad opada vjernička populacija iz koje crpimo zvanja. Manje krštenja znači manje brakova i još manje klerika.
Johann Kurtz smatra kako ekonomski poticaji malo doprinose popravljanju stope nataliteta analizirajući primjer Mađarske. Kao ni sama religioznost. Zanimljivo, čast čini mnogo više za natalitet. Kurtz kao primjer daje pravoslavnog biskupa koji se ponudio za kumstvo svim trećerođenim bebama u Gruziji. Natalitet je nakon toga porastao.
Koliko je mudra Majka Crkva što poštuje majčinstvo u svojim tradicionalnim obredima!
Nije samo pitanje tko ima više djece nego tko odgaja onu koju ima s iskrenom otvorenošću prema duhovnim zvanjima. Ne treba čuditi da tamo gdje se majka manje poštuje, majčinske ruke koje se brinu za potencijalne klerike i časne sestre upućuje djecu da traže ispunjenje na drugim mjestima. Takva je ljudska narav. Majke manje zrcale Gospu kad se od njih ne traži bivanje odraza Gospe. I djeca je slijede.
Postoji još jedna zaboravljena tradicija odavanja počasti ženama u rimskom obredu koja uključuje svećenička ređenja. Tradicionalno, svećenik ima posvećene ruke jer su pomazane uljem i umotane u bijelo platno. Zaređeni svećenik kasnije poklanja svojoj majci ovo dragocjeno bijelo platno. Prema narodnom običaju, ona to bijelo platno treba čuvati za svoju samrtnu postelju kako bi ga, kad ode na svoj Sudnji dan, mogla dati Gospodinu kao podsjetnik da je dala sina svećenika.
Kad čujem za ove zaboravljene tradicije, moram se zapitati je li naša nova sinodalna hijerarhija stvarno zainteresirana za slušanje vjernica kad se usmjere negdje drugdje. Kao laikinja i majka, ne želim držati homiliju s propovjedaonice, glumiti đakonisu ili voditi svoje kćerke u svetište. Želim biti vođenja od dobrih i svetih svećenika.
Gospa nije propovijedala s propovjedaonice kako bi pripravila put Gospodinu; razmišljala je o djelima Božjim u svom srcu. Na Posljednjoj večeri nije joj predano služenje euharistije niti svećeništvo; stala je u podnožje križa i predano joj je bilo izudarano tijelo mrtvog sina.
Ona je u svojoj utrobi smjestila Božansko Djetešce, dojila Ga svojim mlijekom, a kad je došao gorki kraj, svojim Ga je rukama smjestila u grobnicu. O, kakva djela može učiniti samo majka! Gospa se prema majkama svećenika odnosi na poseban način kao majkama drugog Krista (lat. alter Christus).
Želite više poštivati žene u Crkvi? Pa, bilo bi dobro da slušamo Majku Crkvu i izrazito dugu tradiciju koje ona predstavlja umjesto svjetovnih titula.
Gospodine, pošalji nam mnogo svetih klerika, redovnika i redovnica! Ali ponajprije nam pošalji mnogo svetih majki!
