Ustvari, samo po sebi nikada nije bilo razumljivo zašto žena ne može biti svećenica. Ipak, ređenje žena ne dolazi od Gospodina, jer Isus Krist, ‘graditelj’ Crkve, u svojoj apsolutnoj – Božanskoj slobodi, nije zaredio niti jednu ženu. Čak ni svoju Majku, Kraljicu Neba i Zemlje – najsavršenije stvorenje na svijetu, i koja bi, po našim ljudskim mjerilima, bila savršena svećenica. Ali Isus, Glava Crkve, nije to učinio. Zašto nije? Zar mi, stvorenja, da sudimo i ocjenjujemo djela Božja? Djela Božja i otajstva se ne propituju, već se s poniznošću i s vjerom u neograničenu Božju mudrost prihvaćaju i slijede. Sve drugo je Luciferska oholost kojom se čovjek postavlja iznad Boga. Krist je rekao (Iv 13,16): „Zaista, zaista, kažem vam, nije sluga veći od svoga gospodara, niti je poslanik veći od onoga koji ga šalje.“ (Iv 15,14): „Vi ste moji prijatelji ako činite što Ja zapovijedam.“ Uvjetno „ako“ činite što Ja zapovijedam, moji ste prijatelji. Znači, ako ne čine što im Krist zapovijeda; bilo riječima, primjerom i djelima, nisu Kristovi prijatelji, jer ne može se služiti dvojici gospodara. Ta pisano je (Sam 14,23): „Poslušnost je Bogu milija od žrtve… a neposlušnost je kao grijeh čaranja, samovolja je kao zločin s idolima…“ Bog je čovjeku dao razum da ga vodi, Milost da ga rasvijetli, Zakon da ga ravna, Krista za primjer i učitelja, Kristovu Krv za spasenje… Moderan čovjek sve to odbacuje i prezire i hoće se dići iznad Boga, kao Lucifer, koji htjede ‘povrh zvijezda Božjih sebi gnijezdo dići, a sruši se u Podzemlje, u dubine provalije’ – Iz,14,14) U Božjim očima postoje samo dvije vrste ljudi: oni koji su poslušni Bogu i govore: „Neka bude volja Tvoja!“ i oni kojima će Bog reći: „Neka bude volja tvoja!“ Jer Bog ne vrši nasilja nad čovjekovom slobodom – i zato pakao nije prazan.
Da se bolje razumijemo, najprije moram odgovoriti na neka pitanja koja mi postavljaju ljudi koji su na prvoj stepenici vjere. U Bibliji niti jedna riječ nije beskorisno napisana. Na prvoj stranici Biblije Bog govori: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar… svoj zemlji.“. Iz ove jedne rečenice može se puno toga zaključiti. Kao prvo: iz riječi „Načinimo čovjeka…“ možemo zaključiti da Bog nije sam(ac), nego više-osobno biće, Trinitarno biće: Jedan Bog u Tri Božanske Osobe – Bog kakvog nam je objavio Isus Krist. Te Riječi su izgovorene u množini: ‘načinimo čovjeka…’ i pokazuju dogovaranje između Oca i Sina po kome je sve stvoreno (Iv 1,3). Sin sve što radi, radi u dogovoru s Ocem. Toliko su usklađeni i povezani u ljubavi da Sin kaže (Iv 10,30): „Ja i Otac jedno smo.“ (13,9)„Tko je vidio mene, vidio je i Oca“. Bog nam već kod stvaranja svijeta pokazuje da nije sam, pokazuje nam svoje zajedništvo s drugim, jer nema ga tko bi sam sebi zapovijedao da nešto učini; ni tko bi pokazivao svoje zajedništvo s drugim, ako je sam.“ (Hilarije, Rasprava o starozavjetnim otajstvima, Zadar, 1969., str. 89-92,32.) Sveti Augustin u svojim Ispovijestima (str. 316.) također kaže: ‘Sveto Trojsvo se pojavljuje već na početku Knjige Postanka’. Sveta Faustina Kowalska u svom Dnevniku (str. 18.) piše: „Jednom sam razmišljala o Presvetom Trojstvu. Željela sam bezuvjetno spoznati: Tko je ovaj Bog… Trenutačno je moj duh bio obuzet i kao odnesen u svemir. Ugledah nepristupačnu svjetlost i u njoj nešto kao tri izvora svjetlosti koje nisam mogla shvatiti. Iz te svjetlosti izađoše riječi u liku munja i okružiše nebo i zemlju. Tada iz mora svjetlosti izađe naš ljubljeni Spasitelj, u neshvatljivoj ljepoti, i sa svjetlosnim ranama. Iz ove svjetlosti mogao se čuti slijedeći glas: ‘Kakav je Bog u svojoj biti, nitko neće spoznati, ni anđeoski duh niti ljudi. Spoznaj Boga razmatranjem Njegovih svojstava’.“ „Sveto trojstvo je jedan od misterija što će ga sama Riječ objasniti dušama kada budu u Kraljevstvu nebeskom… Prije toga uzalud je nastojati proniknuti i spoznati istinu ovog misterija – Presvetog Trojstva… Treba ga prihvatiti vjerom, čistom vjerom… Primiti istine koje su nam predložene ne htijući ih objasniti. Vjerovati čvrsto, jednostavno, potpuno. Što se više tako vjeruje, to se veo misterija stanjuje. Jer (Md 3,9): ‘Iz vjere i ufanja rađa se spoznaja istine’. (Valtorta, Apokalipsa, Split, 1998., str. 36-38.)
Nadalje, iz riječi „Načinimo čovjeka na svoju sliku… sebi slična…“ može se zaključiti da je Bog odmah kod stvaranja stvorio kompletnog čovjeka. Potpunog i savršenog u svakom pogledu, u materijalnom i duhovnom dijelu – sebi slična, i da nije bilo evolucije po kojoj se Bog nekom trenutku povijesti predomislio pa polumajmunu-polučovjeku udahnuo besmrtnu dušu, dao mu razum i slobodnu volju – te božanske povlastice po kojima je čovjek sličan Bogu, te se razlikuje od drugih stvorenja. Isus jasno kaže da nije došao promijeniti Bibliju ni proroke: (Mt 5,17-19): „Nisam došao ukinuti Zakon ni Proroke… nego ispuniti… Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakone neće proći…“
Nadalje, iz riječi „da bude gospodar… svoj zemlji“ vidimo da je Bog stvorio čovjeka da gospodari nad svom zemljom. Kažu nevjernici da je najveći razloga njihove nevjere prisutnost zla u svijetu. Mnogima je zlo nespojivo sa postojanjem dobrog i svemogućeg Boga. Ali – Bog je Istina, i ne poriče svoju riječ: Stvorio je čovjeka da bude gospodar svoj zemlji i tu slobodu čovjeku ne oduzima. Nije ju oduzeo ni Adamu i Evi nakon grijeha, jer Bog ne vrši nasilja nad čovjekovom slobodom. I tu je ključ Božjeg odnosa prema čovjeku. Dok je na zemlji, čovjek može činiti što hoće, dobro ili zlo. Naša bol i patnja ne dolaze od Boga, nego dolaze od onih koji su izašli iz moralnog, duhovnog i materijalnog reda i zakona što ga je Bog dao svim stvarima i svim bićima i koji bi, da je bio poštivan, održavao raj na zemlji. Jer sve što je Bog stvorio (Post 1,31): ‘bijaše veoma dobro’. Trpite li? Razmislite dobro, tko je ili što je uzrok vašeg trpljenja? Vidjet ćete da je to uvijek čovjek: bilo da je naudio vašem integritetu na direktan način, ili na indirektan način. Jer sve slijedi jedan zakon ovisnosti i posljedica. I kad se čovjek pobunio protiv Boga, tada se priroda: zemlja i sve na zemlji, pobunilo protiv grešnog čovjeka. Iako nije kriv za naše patnje, Bog ipak, po svom beskrajnom milosrđu, sve naše suze i boli sjedinjuje sa Kristovim križem, i kao savršen reciklator čini ‘pretvorbu’, i pretvara ih u sredstvo našeg spasenja i spasenja naših bližnjih. Isus kaže: „Dobra ili zla djela čovječja uvijek služe nekom nadnaravnom cilju, jer zloća ljudska biva pobrana od Boga, i u dodiru s Njegovim rukama mijenja se u sredstvo dobra…“[1]
Kao što vidimo, u našoj vjeri je dosta toga što svojim ograničenim razumom ne možemo shvatiti. Kao što ne možemo shvatiti Presveto Trojstvo, smisao patnje, vrijednost Kristova križa i naših križeva itd… tako ne možemo shvatiti ni zašto žene ne mogu biti svećenice. Ono što naš um ne može u potpunosti shvatiti nazivamo misterij, otajstvo ili tajna vjere. Ali što više čovjek raste u vjeri i svetosti to više raste u spoznaji tajni Božjih otajstava, jer, kako je već rečeno (Md 3,9): „Iz vjere i ufanja rađa se spoznaja Istine.“
Papa Ivan Pavao II. u Apostolskom pismu od 22. svibnja 1994. Ordinatio Sacerdotalis, naglašava: „Crkva ni u kojem slučaju nema vlast podjeljivati sakrament svetog reda ženama…“ U pismu navodi da je isto zaključio i papa Pavao VI., koji je rekao: „Crkva nema ovlasti pripustiti žene svećeničkom ređenju… Krist je u potpunoj slobodi i suverenosti pozvao samo muškarce za svoje apostole…“ Papa Ivan Pavao II. dalje kaže: „U stvari, Evanđelja i Djela apostolska svjedoče da je ova odluka učinjena u skladu s vječnim Božjim planom; Krist je izabrao one koje je htio (usp. Mk 3,13-14; Iv 6,7), i to je učinio u jedinstvu s Ocem, ‘po Duhu Svetom’, nakon što je proveo noć u molitvi (Dj 1,2). Dakle, u odobravanju upisa u ministerijalno svećenstvo, Crkva je uvijek prepoznala kao trajni propis način na koji je postupio i njezin božanski Utemeljitelj, Isus Krist, birajući dvanaest muškaraca koje je postavio za temelj svojoj Crkvi (usp. Otk 21,14)… Nadalje, činjenica da Blažena Djevica Marija, Majka Božja i Majka Crkve, nije primila niti misiju vlastitu apostolima, niti ministerijalno svećenstvo, jasno pokazuje da ne pripuštanje žena u svećenički red ne može značiti da su žene zbog toga manjeg dostojanstva. Niti se to može tumačiti kao diskriminacija žena. Prije bi to trebalo značiti kao vjerno izvršavanje plana kojeg moramo pripisati mudrosti Gospodara svemira… Najveći u Kraljevstvu Božjem nisu svećenici nego sveci, a njih ima podjednako u oba spola. Učenje da je svećeničko ređenje rezervirano isključivo za muškarce, sačuvano je stalnom tradicijom Crkve, te je čvrsto potvrđivano po njenom učiteljstvu u najnovijim dokumentima. U današnje vrijeme u nekim se mjestima ipak to pitanje smatra otvorenim za raspravu… Stoga, kako bi se uklonila svaka dvojba po pitanju velike važnosti za Crkvu, pitanju koje spada u samu bit božanskog ustanovljenja Crkve, ovlašću koja proizlazi iz naše službe utvrđivanja braće (usp. Lk 22,32), proglašavamo da Crkva nema ovlasti podijeliti svećenički red ženama, i da se ove odluke kao konačne, moraju pridržavati svi vjernici.“ (Ordinatio Sacerdotalis)
„Crkva je Kristova Zaručnica. Upravljanje Crkvom služba je ljubavi Zaručnika prema Zaručnici. To znači da upravljanje Crkvom mogu preuzeti samo muškarci koji se svojim svećeničkim karakterom poistovjećuju s Kristom-Zaručnikom i slugom. Ako upravljanje pretvorimo u nadmetanja između muškaraca i žena, svest ćemo ga na neki oblik političke i svjetovne moći… U današnje vrijeme velikim medijskim kampanjama zahtijeva se ređenje žena. Što se doista traži i tko se krije iza tih čudnih političkih zahtijeva? Na djelu je svjetovna logika ravnopravnosti. Potiče se neki oblik ljubomore između muškaraca i žena. Moramo produbiti pitanje o mjestu koje u Crkvi zauzima karizma žene. U prošlosti se riječ izgovarala puno slobodnije nego danas, posebno ženska riječ koja je u Crkvi imala uvaženo mjesto. Dobro je sjetiti se, primjerice, opomene svete Katarine Sienske upućene papi Grguru XI. u kojoj ga podsjeća na njegovo poistovjećivanje s Kristom, Zaručnikom Crkve. Katarina piše papi: ‘Budući da je vaša zadaća jako teška, vaše srce mora biti hrabro i muževno, i ne smije se bojati onoga što bi se moglo dogoditi. Jer kada ste uzeli Crkvu za Zaručnicu, dobro znate da ste tada obećali i trpjeti za nju.’ (Sveta Katarina Sienska, Pismo 152 (11) papi Grguru XI.) Koji bi biskup ili papa danas dopustio da ga se tako oštro proziva? Neki bi danas Katarinu Siensku odmah proglasili neprijateljem pape i vođom njegovih protivnika. Prošla stoljeća bila su mnogo slobodnija od našega. Tada su žene imale karizmatsku ulogu i snažno su poticale svaku instituciju da mora biti sveta.“
„Blažena djevica Marija nije bila svećenica, ali je za Crkvu učinila više, i čini više nego svi svećenici zajedno. Crkva ženama duguje veliku zahvalnost, počevši od Djevice Marije, koja je Crkvu, nakon Kristova Uzašašća, ‘hranila’ kao dojenče i podigla ju na noge; svete Katarine Sienske, svete Hildegarde, svete Terezije Avilske, majke Terezije iz Kalkute… Rekao bih da se to karizmatsko područje jasno razlikuje od službe svećeništva u strogom smislu riječi, iako je riječ o istinskom i dubokom sudjelovanju žena u upravljanju Crkvom. Može li se zamisliti upravljanje Crkvom bez doprinosa žena, koji je ponekad veoma velik? Sveta Hildegarda je kritizirala biskupe, sveta Brigita i sveta Katarina slale su opomene papi i tako isposlovale da se Sveta Stolica vrati u Rim. Riječ je o važnom čimbeniku bez kojeg Crkva ne može živjeti. Žene su kroz stoljeća mnogo učinile za Crkvu i mnoge su proglašene Naučiteljicama Crkve i sveticama… Vrednovanje žene ne sastoji se u uspostavljanju ženskih ‘ministerijalnih’ službi – koje bi bile proizvoljne umotvorine i bez budućnosti (jer nisu utemeljene na Kristu, Glavi Crkve.) Znamo, primjerice, da žene koje su se nazivala ‘đakonisama’ nisu imale udjela u sakramentu Svetog reda. Stari izvori jednoglasno kažu da je đakonisama bila zabranjena svaka ministerijalna služba na oltaru tijekom liturgije. Njihova jedina liturgijska funkcija sastojala se u pomazanju ženskog tijela prije krštenja na zemljopisnom području Sirije. Novokrštenik je prije samog krštenja, odmah poslije odricanja od sotone, bio pomazan egzorciziranim uljem, koje sada nazivamo ‘katekumenskim uljem’. Možemo pretpostaviti da su se pomazivala prsa i ramena. Za žene je to bilo osjetljivo područje po pitanju stidljivosti… Najstarije spominjanje đakonisa nalazi se u Didaskalijama iz 3.stoljeća, koje govore o običajima u Siriji i Transjordaniji. U toj zbirci biskupu se savjetuje da odredi jednu ženu za službu oko žena katekumena: ‘Kada žena siđe u vodu, đakonisa ih mora pomazati svetim uljem… Tamo gdje ima žena, napose đakonica, nije prikladno da muškarci vide žene katekumene… Tek kada su u vodi neka muškarac nad njima izgovori Sveto Ime…“ Jasno je dokazano da đakonise nisu bile zaređene, čak ni posvećene, nego samo blagoslovljene, što izričito pojašnjava Kaldejski pontifikal. U predaji nema ničega što bi opravdalo prijedlog ređenja đakonisa… Ta želja je plod mentalitete koji proizlazi iz lažnog feminizma, koji poriče istinski identitet žene… Zar su žene vrijedne poštovanja samo ako pripadaju kleričkom staležu? To znači omalovažavati ženu i njenu stvarnu vrijednost i identitet… Mislim da se zanemaruje velika moć koju daju sakramenti krštenja i krizme… Zašto bismo žene pod svaku cijenu klerikalizirali? Zar nemamo povjerenja u milost krizme po kojoj smo postali Kristovi svjedoci? Zar svjedočenje i naviještanje vjere treba prepustiti samo klericima? Drugi vatikanski sabor pozvao nas je da prepoznamo ulogu laika u poslanju Crkve: ‘Laici stječu dužnost i pravo na apostolat iz samog svog sjedinjenja sa Kristom Glavom. Sam Gospodin ih, Krštenjem ucijepljene u otajstveno Tijelo Kristovo, i Potvrdom ojačane Duhom svetim, određuje za apostolat’… Gdje god je prisutna krštena osoba, Crkva je živa. Gdje god krizmana osoba širi Evanđelje, Krist ga u njoj i po njoj naviješta… Primjer je Crkva i Japanu, koju je utemeljio sveti Franjo Ksaverski 1549. godine. Vrlo brzo je doživjela progonstvo. Misionari su bili mučeni i protjerivani. Kršćani su živjeli dva stoljeća bez svećenika. Ipak su nastavili prenositi vjeru i krštenje. U tim kršćanskim zajednicama kršćani su među sobom rasporedili službe predstojnika zajednice i katehista. Krštenje je donijelo sve plodove apostolata. Uzmimo drugi primjer. U Koreji se Crkva rodila zahvaljujući evangelizaciji koju su provodili kršteni laici Paul Chong Hasang i Francesco Kyung Havn – korejski mučenici. U Ugandi su mučenici Charles Lwanga, Andrew Kaggva, Pontian Ngondve, John Kizito i njihovi drugovi bili mladi kršćani koji su odrasli bez svećenika, ali su bili tako čvrsto vezani za Krista da su za njega život svoj dali. Navest ću i prekrasno svjedočanstvo jednog svećenika koji je 25 godina bio misionar u Angoli: ‘Na kraju građanskog rata 2022. mogao sam posjetiti kršćanske zajednice koje trideset godina nisu imale ni euharistiju ni svećenika, ali ipak su ostale su čvrste u vjeri. To su aktivne zajednice koje vodi katehist kao i druge službe: evangelizatori, animatori, pastoral žena’.“ (Kardinal Robert Sarah i Benedikt XVI., Iz dubine naših srca, str. 79. – 87.) U Europi Crkva umire unatoč svećenika i svećenica, dok u Japanu, Koreji, Ugandi, Angoli i drugdje… živi i širi se, unatoč progona, i bez svećenika i bez svećenica.
U Spjevu o Bogo-Čovjeku Isus govori apostolima: „U budućim vremenima otkupljena žena više neće biti tako potlačena kao danas. Ja ih već dižem da pripravim prve svećenice novog vremena.“ „Zar će žene biti svećenice?“ – pita zabezeknut Filip. „Nemojte me pogrešno razumjeti. Neće biti svećenice kao muškarci, neće posvećivati niti dijeliti sakramente… Ali će isto biti svećeničkog staleža, surađujući sa svećenicima na dobro duša na mnogo načina.“ „A hoće li propovijedati i ići na apostolska putovanja? – pita Matej. „Da. Noseći Vjeru vrlo daleko, i to moram reći, sa većim junaštvom od muškaraca.“ „Hoće li činiti i čudesa?“ „Neke će činiti i čudesa. Ali nemojte se oslanjati na čudo kao na bitnu stvar. (Ima svetaca koji nikada nisu činili čudesa. Ima čarobnjaka i vračara koji ih čine pomoću mračnih sila.) One, svete žene, postizat će mnoga čudesna obraćenja sa svojim molitvama… ali još i više. Žena je po svojem povučenijem životu od našega, i po svojoj osjećajnoj sposobnosti jačoj od naše, nošena u zajedništvo s Bogom više od nas. U tom zajedništvu ona nalazi utjehu u svojim bolima, olakšicu u svojim naporima… U tom zajedništvu s Bogom žena nalazi ono što suši njezine suze i što joj vraća smiješak u srce. Muškarci će biti divovi u nauci, a žene će zbog svoje čuvstvene sposobnosti i snage ljubavi uvijek svojom molitvom pratiti i podupirati divove i svijet. I mnoge će nesreće biti izbjegnute po njihovim molitvama, i mnoge će kazne svijetu biti zaustavljene po njihovim molitvama. Po tome će činiti čudesa, ponajviše nevidljiva, poznata samo Bogu, ali ne zato i nestvarna.“ (Spjev o Bogo-Čovjeku, IV/1., 266-267.)
„Žena nije jednaka muškarcu po svojoj formaciji. Žena ima jedan cilj: ljubav. Muškarac ima drugu formaciju. Ženska konstrukcija je ova: osjetilna je. Još savršenije od muške osjetilnosti, jer je određena za rađanje. Svako usavršavanje rađa porastom osjetljivosti. Savršeni sluh čuje ono što izbjegne manje savršenom uhu, i u tome uživa… Zato je Bog obdario ženu nadasve osjetljivim duhom, da bi, kad jednog dana bude majka, znala i morala svojoj djeci otvoriti srca za ljubav prema Bogu i ljubav prema sebi sličnima, tako kao što bi muškarac imao otvoriti svojoj djeci oči pameti za razumijevanje i djelovanje… Nemojte nikada suditi djela Božja. To na prvom mjestu. Nego mislite, kako je po ženi ušlo Zlo u svijet, tako je pravedno da po Ženi uđe i Dobro u svijet. Treba izbrisati stranicu koju je napisao sotona. To će učiniti plač jedne Žene (Marije). I zatim, kako će sotona dovijeka uzvikivati svoje riječi, evo, tako će glas Žene njegove riječi pjesmom pokrivati… Zaista vam kažem, njezin je glas već sišao s Neba, gdje je odvjeka pjevao svoj aleluja… Isprevrnut će Evu sa njezinim trostrukim grijehom. Apsolutna poslušnost. Apsolutna čistoća. Apsolutna poniznost. Po ovome će se Žena uspostaviti kao kraljica i pobjednica.“ Ibid., VI/1., str. 210-212.
„Žena je prijeko potrebna kraj Kristovog oltara! Beskrajne bijede svijeta žena može liječiti više i bolje nego muškarac… Mnoga srca, a osobito ženska, otvorit će se vama, ženama učenicama. Morate ih primiti kao dragu, zavedenu djecu, koja se vraćaju u očinsku kuću… Mnogi će doći k vama tražeći Boga… Žena zna ljubiti. Stvorena je za ljubav. (To isto je rekao papa Ivan Pavao II.: ‘Svaka žena u svom srcu posjeduje temeljnu otvorenost za primanje ljubavi’. – Pastores dabo vobis, br. 22.) Žena je ponizila ljubav praveći od nje glad sjetila, ali na dnu ženina srca uvijek je utamničena prava, čista ljubav, dragi kamen njezine duše: ljubav koja je oslobođena od sjetilnosti i stvorena od anđeoskih krila i mirisa. Stvorena od čistog plamena i sjećanja na Boga. Žene; vrhunsko djelo dobrote, pokraj vrhunskog djela stvaranja, a to je čovjek… budite sama ljubav prema raskajanim grešnicima… Recite da je Bog dobar i da Ga se ne boje… Budite majke i sestre i svetima. I njima treba ljubav. Zamarat će se i istrošit u evangelizaciji. Neće moći dospjeti na sve što treba učiniti. Vi im pomažite… Budućnost Crkve bit će neprestano dolaženje hodočasnika na sveta mjesta… A onda će doći teška vremena. Krvava i okrutna. Kršćani i sveti imat će časova straha i slabosti. Muškarac nije nikada čvrst u trpljenju. Žena, naprotiv, nadvisuje muškarca s tom pravom kraljevskom vrlinom. Prenosite je muškarcu podržavajući ga u tim časovima straha, klonulosti, umora i krvi… Bit će česta pojava žena junakinja, žena, koje će biti ohrabrenje mučenika i same mučenice. Žena; anđela progonjenih. Žena; nijemih svećenica koje će propovijedati Boga svojim načinom života. Bez druge posvete, osim one koju će primiti od Boga, biti će posvećene i biti dostojne da to budu… Žene, slijedite primjer moje Majke… Slijedite njezinu riječ. To je moja riječ, ali zaslađena. Ništa joj ne treba dodati, jer je to riječ Majke Mudrosti. A vi, apostoli moji, znajte imati žensku skromnost i postojanost, i oborivši mušku oholost, poštujte žene učenice… A iznad svega učite od njih ljubiti, vjerovati i trpjeti za Gospodina. Jer uistinu vam kažem da će one, slabe, postati jače od vas u vjeri, u ljubavi, u odvažnosti, u žrtvovanju za svog Učitelja, ne tražeći ništa… zadovoljne samo da ljube, kako bi me utješile i ispunile radošću.“ (Ibid, III/1., str. 73-76.)
[1] Valtorta, M., I vidjeh u noćnim viđenjima, Jelsa, 1997., str. 102.
