S onim što smo naknadno saznali o komunizmu u Rusiji, Istočnoj Europi, Kini i drugdje, ove bi nam pogreške i sofizmi trebali biti znatno očigledniji nego što su bili 1937. godine – ipak još uvijek ima onih koji se zalažu za ovaj „raj“!
Enciklika pape Pija XI. o ateističkom komunizmu, Divini Redemptoris, je objavljena 19. ožujka 1937., na blagdan svetog Josipa, zaštitnika sveopće Crkve i radnika. Gotovo osamdeset i četiri godine kasnije, njegova analiza, koja nije zastarjela, pridonosi relevantnosti našem vremenu. Čini se prikladnim pomnije razmotriti encikliku nakon inauguriracije socijalističkog režima predsjednika Bidena i drugarice Kamale.
Divini Redemptoris – poput svoje „sestrinske“ enciklike Mit Brennender Sorge koja osuđuje nacionalsocijaliste u Njemačkoj i Nos Es Muy Conocida koja govori o krvavom ratu protiv Meksičke crkve (sve su tri izdane u istom mjesecu: 14., 19. i 28. ožujka) – predstavlja strastveni uzvik pun ogorčenja upućen svim katoličkim biskupima u svijetu, jer ova enciklika nije bila upućena episkopatu Njemačke ili Meksika. Za razliku od Drugog Vatikanskog koncila, gdje je peticija koju su stotine biskupa potpisale za izričitu osudu sovjetskog komunizma doslovno gurnuta u ladicu kako se ne bi skrenulo od politike pogodbe (Ostpolitik) s Moskvom, Pio XI. je imao sposobnost da vidi istinu i neustrašivo je objavljuje.
Glavna optužba Pija XI. je da negirajući Boga, izvor i cilj svega (posebno ljudske osobe), te negirajući Krista Otkupitelja čovječanstva, komunizam oduzeo čovjeku svijest o njegovom dostojanstvu kao Božjoj slici i ljubljenom Božjem djetetu. Siromašni i nemoćni radnici najviše pate od ove pljačke. Blagoslovi koje je Krist izlio na nas preko svoje Crkve daju se u boljševističkoj ideologiji za zlokobni društveni san, „arogantan pokušaj oslobađanja civilizacije od morala i religije“. Budući da je Crkva utjelovljenje svega onoga što revolucija mrzi, nasilje se u revoluciji okreće protiv nje s osobitim divljaštvom. Zbog toga se ona u molitvi obraća sv. Josipu, njezinom moćnog zaštitniku, kojemu je „bilo povjereno božansko dijete kada je Herod pustio svoje ubojice protiv njega“.
Stav Crkve prema komunizmu
U prvom dijelu (§4 – §7), Pio XI. podsjeća na višestruke osude komunizma od strane njegovih prethodnika i njega samoga, te izjavljuje svoju namjeru: budući da se „gorki plodovi subverzivnih ideja … množe sa strahom“ (§6), „želimo još jednom u kratkoj sintezi izložiti principe ateističkog komunizma… ukazati na njegov način djelovanja i kako se suprotstavlja svojim lažnim načelima jasnom nauku Crkve, kako bi se nanovo i s većim inzistiranjem uvodila sredstva pomoću kojih možemo kršćansku civilizaciju, istinsku civitas humana, spasiti od sotonističke pošasti“ (§7).
U drugom dijelu, kritizirajući komunizam u teoriji i praksi (§8 – §24), papa objašnjava da komunizam ne treba promatrati samo kao ekonomsku ili političku teoriju, već kao metafizički, pa čak i „religijski” sustav koji živi „lažnu mesijansku ideju, pseudo ideal pravde, jednakosti i bratstva“, „varljivom mistikom“ (§7; usp. §77). Iako je „skriven u najzavodljivijim zamkama“, zasnovan je na „načelima dijalektičkog i povijesnog materijalizma koje je Marx ranije zagovarao“, a koji vode do doktrine klasne borbe i uništenja svih sila suprotstavljenih takozvanoj emancipaciji radnika (§9). Zahvaljujući svojoj materijalističkoj orijentaciji, komunizam „oduzima čovjeku slobodu, lišava ljudsku osobnost svakog dostojanstva i uklanja sva moralna ograničenja koja provjeravaju reakcije slijepog impulsa“ (§10). Ljudska osoba nema suštinska prava; proglašava se apsolutna „jednakost“; smatra se da je sva vlast spontani izdanak zajednice, a ne božanska ostavština. Iz toga proizlazi da privatno vlasništvo, koje svom vlasniku daje moć nad ne vlasnicima, nelegitimno i mora se ukinuti.
Marksizam na brak i obitelj gleda kao na kulturno uvjetovane institucije koje će nestati revolucijom. Za njih „sloboda“ označava prisiljavanje žena na rad u tvornici pod istim uvjetima kao i muškarci i odgajanje djece bez roditeljskog autoriteta (§11). Društvo utemeljeno na takvom materijalizmu „imalo bi samo jednu misiju: stvaranje materijalnih stvari pomoću kolektivnog rada“ i ono bi trebalo voditi „čovječanstvo u raj bez Boga“ (§12). Konačno, država, koja je posljednji trag hijerarhije, i sama će „uvenuti (nestati)“ (§13). Sve to papa naziva „sustavom punim pogrešaka i sofizama“ koji zanemaruje pravu prirodu države i „negira se pravo, dostojanstvo i sloboda ljudske osobe“ (§14). S onim što smo naknadno saznali o komunizmu u Rusiji, Istočnoj Europi, Kini i drugdje, ove bi nam pogreške i sofizmi trebali biti znatno očigledniji nego što su bili 1937. godine – ipak još uvijek ima onih koji se zalažu za ovaj „raj“!
Pio XI zatim govori o sredstvima koja se koriste za zavođenje masa, napominjući da se komunisti susreću s uspjehom jer zagovaraju „uklanjanje mnogobrojnih zloporaba koje se događaju u liberalističkom ekonomskom poretku“ i zahtijevaju „pravedniju raspodjelu dobara ovoga svijeta – ciljevi koji su u potpunosti i nesumnjivo legitimni“ (§15). Zapravo, zasigurno će biti nezadovoljnih branitelja kapitalizma i libertarijanizma, Pio XI ocjenjuje da je „vjerska i moralna oskudica u kojoj je liberalna ekonomija ostavila radnike“ ono što je omogućilo put za trijumf komunizma (§16). Njezini zagovornici vješto se koriste propagandom (§17), dok tisak „slobodnog“ svijeta ostaje tih zbog zavjereničkih snaga (§ 18). Još jednom, evo pape koji se ne boji prepoznati, sa svim dobrim povjesničarima, prisutnost i rad skrivenih agendi.
Komunisti se okreću ubojstvu i pljački kada će to unaprijediti njihov cilj. „Istrgnite ideju o Bogu iz srca ljudi, a njihove strasti nužno će ih potaknuti na najsurovije barbarstvo” (§20) – riječi koje imaju zastrašujuću važnost u zapadnom svijetu u 2021. godini, koji pluta oceanom krvi novorođenčadi. Papa primjećuje da je dugoročno komunizam osuđen na neuspjeh vlastitim poricanjem morala, jer bez jasnog i široko prihvaćenog javnog kodeksa morala, uvjeti za etičku odgovornost ne postoje, a onda nitko ne može vjerovati drugome. „Terorizam je jedina moguća zamjena [za moral], a to je terorizam koji danas vlada u Rusiji“ (§23).
Katolička vizija civilnog društva
Na temelju razuma i učenja o božanskoj objavi, treći dio enciklike iznosi katoličku viziju civilnog društva i mjesto osobe u njemu (§25 – §38). Društvo i pojedinac imaju svoj izvor u Bogu, koji je stvorio čovjeka kao društveno stvorenje koje svoje savršenstvo traži u zajednici. Čovjekova duhovna i besmrtna duša daje mu neizmjerno veću vrijednost od cijelog svemira nerazumnih stvorenja. Još je veće njegovo dostojanstvo kada je milošću bilo uzdignuto da sudjeluje u božanskom životu.
Obzirom na takvu sudbinu, Bog je obdario čovjeka „mnogim i raznim privilegijama: pravom na život, tjelesnu cjelovitost, na potrebna sredstva za egzistiranje; pravo težiti konačnom cilju na putu koji mu je Bog odredio; pravo udruživanja, posjedovanja i korištenja imovine“(§27). Papa objašnjava da je „društvo tu radi čovjeka, a ne obrnuto“ (§29), u smislu da se sreća pojedinca postiže kroz „uniju s društvom i uzajamnu suradnju“, a ne „u liberalističkom individualizmu, koji podređuje društvo sebičnoj potrebi pojedinca“ i koji je „gurnuo današnji svijet u propast“ (usp. § 32). Ukupan zbroj dobara u društvu, sve prilike i odgovornosti društvenog života u službi su za dobrobit ljudi, umjesto da je jedan pojedinac podčinjen nekom drugom kao što je rob svome gospodaru. Dakle, enciklika tvrdi da država postoji za dobrobit ljudi, te je protiv despotskih režima i liberalnog individualizma poričući da je jedino dobro ljudi njihovo privatno dobro.
Crkvenu političku doktrinu, nastavlja papa, karakterizira „konstantna ravnoteža“. „Autoritet se pomiruje sa slobodom, dostojanstvo pojedinca s državom, ljudska osobnost subjekta s božanskom nadređenosti. Postoji ravnoteža između brige za vječno blagostanje duše i promicanja zemaljskog napretka“ (§34). Kršćanstvo je prvi i jedini pokretač „stvarnog i sveopćeg bratstva među ljudima bilo koje rase i promiče mir među njima. Uzvisilo je fizički rad do njegovog istinskog dostojanstva“ i potaknuo formiranje dobrotvornih organizacija i obrtničkih cehova (§36 – §37). Kršćanstvo je zapravo roditelj i davatelj dobara koje komunisti uzalud obećavaju.
Obrambeni i konstruktivni program
Četvrti (§39 – §59) i peti dio (§60 – §80) govore o tome što treba učiniti i tko to treba učiniti. Budući da komunisti lakše pobjeđuju gdje je vjera mlaka, zemaljska dobra previše cijenjena i kada kršćani zapostavljaju siromašne, preokret ili barem opiranje tim trendovima prvi je i temeljni izazov (§43ff.). Ozbiljne socijalne bolesti poput neodgovarajuće plaće radnika zahtijevaju intervenciju javnih vlasti; privatni dobrotvorni napori, iako očito prijeko potrebni, nisu dovoljni. Opet, u korist društva, razborit bi režim ograničio pretjerano gomilanje imovine i poslovno natjecanje (§49ff.; usp. §75). Divini Redemptoris se najbolje razumije kada se čita u svjetlu enciklike Quas Primas (O Kristovom kraljevstvu) iz 1925. i enciklike Quadragesimo Anno iz 1931., gdje su detaljno izloženi principi i ekonomske strukture pravednog društvenog poretka.
Papa upozorava katolike da budu oprezni i da ne slijede propagandu koja umiruje svijet u dobru namjeru komunizma (§57). Nijedan katolik ne smije surađivati s komunistima (§58.) – politika koja nije promijenjena sve do „dobrog pape Ivana XXIII.“ i njegovog Drugog vatikanskog koncila.
Pio XI. nije imao iluzija. „Zlo koje danas muči čovječanstvo može se pobijediti samo svjetskim križarskim ratom molitve i pokore“ (§59). Svećenici bi trebali postati misionarima radničke klase, dajući primjer života koji odlikuju poniznost, siromaštvo i nesebičnost, kao što su to činili sveti Vinko Paulski, sveti Ivan Arški, sveti Ivan Bosco i mnogi drugi. Oni su donijeli obilje pomoći i utjehe siromašnim ljudima kojima su služili (§60ff.). Pio XI. je vidio svjetsku situaciju koja je bila toliko teška da potiče nekatolike, pa čak i nekršćane, pružajući im svoju pomoć u suprotstavljanju „moćima tame“ ako žele izbjeći „anarhiju i terorizam“ (§72).
Naša očajnička potreba za papom poput Pija XI.
Divini Redemptoris, je zajedno s pratećim enciklikama o fašizmu, imao svjetski učinak na javno mnijenje i ostavila je traga na međunarodnu diplomaciju tijekom 30-ih. Podsjetnik da je papinstvo prije manje od jednog stoljeća koristilo svoj značajan moralni autoritet za promicanje istine i razotkrivanje pogrešaka. Enciklika je snažno potaknula „križarski rat protiv komunizma“ i protiv svih drugih oblika totalitarizma, što je postalo obilježje katoličke socijalne teorije i aktivizma.
Bliska suradnja između Pija XI. i kardinala Eugenija Pacellija osigurala je da Pacellijeva politika pod papinskim imenom Pio XII. slijedi isti način postupanja, doktrinarno i diplomatski, tijekom najmračnijih dana Drugog svjetskog rata i u poslijeratnog razdoblja.
Režim sovjetskog komunizma je na kraju propao. Ipak, kao što biskup Athanasius Schneider kaže, pad komunizma je bio poput sjemena koje je palo s biljke kako bi pustilo svoje sjemenke u svim smjerovima, da bi ih vjetar ponio svijetom. Širenje ruskih pogrešaka o kojima je govorila Gospa iz Fatime odvijalo se tijekom mnogih desetljeća tijekom kojih su čak i doktrinarno konzervativni pape poput Pija XI. i Pija XII. odbili posvetiti Rusiju Bezgrješnom srcu u skladu s njezinim izričitim željama. Njihovi nasljednici ne samo da su održavali ovu politiku neposluha nebeskoj poruci, već su postajali sve slabiji u osudi političkog liberalizma, od čega je komunizam samo pogoršana verzija. Komunizam sada cirkulira krvotokom Crkve i ona je poput bolničkog pacijenta koji pati od autoimunog stanja.
Molimo našega Gospodina da nam pošalje papu koji će po prvi put ujediniti vjernike i neustrašivo ispovijedati ispravnost vjere protiv suvremenih pogrešaka uz poniznu poslušnost Gospi koja je zgnječila glavu zmiji.
