Marija je u tišini srca bila povezana s Gospodinom, u tišini je začela Sina Božjega i u to otajstvo tihog promatranja Boga zove i nas.
Bezgrješno začeće BDM
Draga braćo i sestre, Blaženu je Djevicu Mariju, kako nas uči Crkva, “Gospodin u od prvog časa začeća, po svojoj posebnoj milosti i povlastici, računajući unaprijed na zasluge svoga Sina, očuvao od svake ljage grijeha”. No znamo li što to znači? Moramo se vratiti skroz na početak naše povijesti, na stvaranje čovjeka. Kad je Bog stvorio Adama i Evu stvorio ih je čiste i bezgrešne, no oni nisu ostali vjerni Bogu, učinili su grijeh. Iz stanja milosti prešli su u stanje grijeha. Taj grijeh je prvi čovjekov grijeh, zovemo ga istočnim ili iskonskim grijehom, i svi smo mi nasljednici tog grijeha. Dokle god se ne krstimo nalazimo se pod vlašću istočnog grijeha. Krštenjem se taj grijeh briše i vraćamo se u stanje milosti. Marija je dakle, već od prvog trenutka začeća u utrobi svete Ane, bila izuzeta od istočnog grijeha, nije postojao trenutak kad je bila pod vlašću grijeha nego je od prvog trena svog postojanja, još nerođena, bila izuzeta od istočnog grijeha. U stanju bezgrješnosti Marija je ostala cijeli život, za razliku od Adama i Eve ona je svoju bezgrješnost očuvala neokaljanom. Nikad u svom životu nije učinila niti najmanji grijeh. I kao što izvorno smrt nije bila u Božjem planu za čovjeka, nego se javlja kao kazna za učinjeni grijeh, tako je Marija jer je do kraja očuvala svoju bezgrješnost zaslužila na koncu zemaljskog života biti uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu.
Draga braćo i sestre, i u evanđelju današnje svetkovine anđeo Mariju i prije njezinog pristanka za poslanje Majke Božje već naziva milosti punom. Upravo sam iz toga razloga odlučio ovo promišljanje o Bezgrješnoj temeljiti na evanđelju Navještenja. Htio bih izdvojiti dvije slike:
1) Prva slika na kojoj želim zastati nalazi se na samom početku evanđelja. Anđeo je poslan k djevici koja je ujedno i milosti puna. Mnogi su sveti oci promišljali o obilježju Marijina djevičanstva kao čistoći koja je jedina sposobna primiti Božju prisutnost, te je tako i nama stavljena kao primjer. Jedino duša koja je čista, koja u čistoći živi obveze svoga staleža može osjećati živu prisutnost Nevidljivoga Boga. Čistoća je ta koja oslobađa čovjekovo srce za Boga, i upravo je zato bilo vrlo važno da Marija u trenutku začeća Vječne Riječi bude sva čista. Zato je život u čistoći znak posjedovanja nebeskih dobara. I mi smo pozvani na život u čistoći, a na putu radosnog primjera čistoće uzor nam je Marija. Čistoća nije samo živjeti bez bludnoga grijeha. Mi nekako čistoću vežemo samo uz ne činjenje bluda, no važna je i čistoća misli, čistoća pogleda, čistoća govora.
2) Druga slika na kojoj želim zastati nalazi se na kraju evanđeoskog izvještaja o Navještenju. Sveti Luka završava svoj izvještaj riječima “i anđeo otiđe od nje”. Nakon Marijinog pristanka anđeo odlazi od nje, ostavlja je samu. Papa Benedikt nakon ovog velikog susreta promatra Mariju u običnoj svakodnevici. On piše: “Veliki je čas susreta s Božjim glasnikom u kojemu se preokreće čitav život prošao i Marija ostaje sama s nalogom koji zapravo nadilazi svako ljudsko umijeće. Ona mora dalje ići putem koji vodi kroz mnoge tmine – počevši s Josipovim strahom zbog njezine trudnoće do trenutka kada Isusa nazivaju mahnitim, štoviše do noći križa.” Papa u daljnjem promišljanju Marijine osobe u ovim teškim situacijama zamišlja koliko se često u svojoj nutrini ona morala vraćati času kada ju je pohodio anđeo Grabiel i ponovno slušati njegove riječi “Raduj se!” i “Ne boj se”. Moram priznati da, dok nisam pronašao ove misli pape Benedikta, ovaj svršetak evanđeoskog izvještaja o navještenju nisam gotovo ni zapažao. Ali koliko istine ima u ovome. Kako nam brzo prolaze radosni trenutci – ni ne opažamo ih. S druge strane kad nam se dogodi nešto teško na tome se zaustavljamo i nikako se ne možemo pomaknuti. A potrebno je samo jedno, poput Marije zastati i promišljati, razmatrati u svom srcu kako će opet doći radost. Ponekad zamišljamo kako naša svakodnevica uvijek mora biti ispunjena jakim duhovnim iskustvima, a vrlo često dani nam prolaze sasvim obično, gotovo ni ne opažamo. Potrebno je i u tu svakodnevicu koja monotono prolazi unijeti razmatranje o onim snažnim duhovnim trenutcima. Ne navezujući se na njih i ne priželjkivati ih ponovno, nego ih koristiti kao lijek. Možda nam Gospodin daruje samo jedno snažno duhovno iskustvo u životu jer zna da iz toga blaga možemo crpsti snagu za ostatak života. Nekom će dati možda češće, no to nije važno. Bitno je da znamo iz susreta s Gospodinom crpsti snagu. Kako ćemo to učiniti? Vrlo jednostavno, poput Marije, u tišini srca razmatrati o otajstvima Isusovog života. Često svjetovna buka zauzima naše srce, za promišljanje u tišini kao da se nema vremena jer smo naviknuti da stalno moramo biti u nekoj aktivnosti. Potrebno je pronaći vrijeme koje će biti samo za tihi razgovor srca sa Stvoriteljem.
Kardinal Sarah, veliki prijatelj tišine, tumači kako: “Nikada nijedan prorok nije susreo Boga ako se nije povukao u osamu i tišinu. Istinska pustinja je u nama, u našoj duši. S tom spoznajom možemo razumjeti da je tišina nužna kako bi se našlo Boga. Otac iščekuje svoju djecu u njihovim vlastitim srcima.” Marija je u tišini srca bila povezana s Gospodinom, u tišini je začela Sina Božjega i u to otajstvo tihog promatranja Boga zove i nas.
Draga braćo i sestre, otajstvo Isusova i Marijina života obavijeno je tišinom. Ta tišina vrlo često govori više nego mnoštvo izgovorenih riječi. Neka nam ovo vrijeme iščekivanja Spasiteljevog rođenja ne prolazi u buci izvanjskih ukrasa nego u tihom razgovoru s Gospodinom. U ovom hodu bio nam na pomoći zagovor Bezgrješne Djevice, učiteljice tišine koja je sva čista i grijeha nema na sebi.
I zaključit ću stihovima iz Himna Crkve: Mi Adamovo koljeno u grijehu svi se rađamo, bez ove ljage nasljedne ti jedina si Djevice. Zlu glavu zmaja zavidnog ti svojom nogom satireš i jedina se slavom sjaš neokaljano začeta. O ljudskog roda ponose što brišeš krivnju Evinu ti skrušene zaštiti nas i digni kada padnemo.
Amen.
Vlč. Daniel Katačić
